Хрватска је прва напала Србе

Избори, дневнополитички догађаји, политичари, политиканти, плакати, маркетинг, обмане, деобе, скупштина, влада, покрајине, општине, предузећа

Хрватска је прва напала Србе

Порукаод talican » Уто Мај 08, 2012 4:47 pm

Josip Boljkovac: Hrvatska je prva napala Srbe

"Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska!. Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat", tvrdi Boljkovac

Слика

U ekskluzivnom intervjuu za dnevni list "Vesti", koji je namijenjen srpskoj dijaspori u Njemačkoj, Josip Boljkovac, prvi ministar policije u Tuđmanovoj vladi rekao je kako je Hrvatska 1991. planski napala Srbe u Hrvatskoj i namjerno izazvala rat. Boljkovac tvrdi i da su se Tuđman i Milošević tijekom cijelog rata dogovarali i donosili odluke zajedno.

"Glavaš me za vrijeme svjedočenja optužio da sam ga proganjao zbog rušenja mosta na rijeci Dravi u Osijeku. On je rekao da je most srušio da bi se grad zaštitio od tenkova JNA, a ja sam rekao da je JNA u tom trenutku bila regularna vojska jedne međunarodno priznate države, a Hrvatska, koja tada još nije bila priznata, dio Jugoslavije", rekao je Boljkovac i dodao kako su njegova svjedočenja na suđenju Glavašu bila cenzurirana.

Na pitanje novinara tko je zapravo započeo rat, Boljkovac iznenađujuće odgovara: "Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska!. Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat".

Dalje nastavlja kako je rat zapravo bio posljedica dogovora između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH i razmjeni stanovništva kroz etničko čišćenje.

"Tuđman je Miloševiću prepustio Bosansku Posavinu, a Milošević njemu pomogao da se riješi Srba u Krajini. Imam materijalne dokaze da je bivši general JNA i kasnije general hrvatske vojske Milivoj Petković organizirao povlačenje Hrvata iz Bosanske Posavine", tvrdi Boljkovac.

Na pitanje o eventualnim dokazima dogovora Tuđmana i Miloševića, Boljkovac novinaru frankfurtskih "Vijesti" odgovara kako mu je jednom prilikom, kada je donio naredbu o uhićenju ubojica šefa policije u Osijeku Josipa Rajhl Kira, Tuđman rekao kako i Milošević misli da on više ne bi smio biti na čelu MUP-a. Kao drugi dokaz navodi da je Tuđmanov bliski suradnik, Hrvoje Šarinić tijekom rata kod Miloševića bio najmanje 40 puta.

Dalje optužuje Tuđmana da je njegov cilj bio rat po svaku cijenu. "Prema njegovoj ideji, Srbi su trebali nestati iz Hrvatske, a ubojstvo Kira naređeno je od samog vrha države", govori Boljkovac.

Dodaje kako su 1991. godine, prije nego što je bio ispaljen i prvi metak obitelji uglednih hrvatskih političara bile spremne na bijeg. Među njima navodi visokopozicionirane HDZ-ovce, ali i sadašnjeg predsjednika Stipu Mesića.

http://www.nacional.hr/clanak/53359/jos ... apala-srbe
Корисников грб
talican
 
Поруке: 8074
Придружен: Уто Мај 04, 2010 12:53 am
Место: somewhere under thunder

Re: Хрватска је прва напала Србе

Порукаод velesila » Пон Јул 28, 2014 7:34 pm

Osjecanina Kira su ubili jer se zalagao za zajednicki suzivot Srba i Hrvata bilo u Krajini bilo u Hrvatskoj. On je uostalom uhapsio Seselja poslije mitinga u Jagodnjaku (Srpska Baranja) a nakon toga ga pustio pod principom da Hrvatska jos nije bila priznata zemlja pa je svako u njoj mogao da govori sta god hoce
Zanimljiv je sami rastanak izmedju Seselja i Kira (i njihovih pratnji):

Seselj: kad vas ja budem uhapsio necu vas tako brzo pustiti na slobodu (smeh)
Kir: Eto vidite sta mi govori (smeh)
Seseljeva pratnja: ma on se samo sali (smeh)
velesila
 
Поруке: 66
Придружен: Пон Јул 28, 2014 12:39 pm

Re: Хрватска је прва напала Србе

Порукаод Јакобог » Сре Сеп 24, 2014 9:00 pm

Domagoj Nikolić: Seljaci i Briseljaci

Nedavno sam na poklon dobio knjigu Tomislava Jakića „Nisam zavijao s vukovima“. Gospodin Jakić je vrlo ugledan kod kuće i vani, s razlogom cijenjen u progresivnim krugovima, jer se radi o dobronamjernom i promišljenom stručnjaku s kojim bi se u drugačijim uvjetima dalo vrlo dobro raditi.

Nije mi cilj napadati ga, ali ću se poslužiti primjerima iz knjige da ilustriram idejnu promašenost i katastrofalni mentalitet svih država nastalih razbi-raspadom SFRJ na primjeru „vječite nam Hrvatske“. Ti entiteti su svoju historijsku zadaću (ako su je ikada u bilo kom obliku imali) završili još prije najmanje 100 godina, a sada postoje kao zombiji koji vampirišu vlastiti narod. Zombiji se umjetno održavaju na životu i daljinski navode uz „pomoć“ vračeva-gospodara koji su ih podigli iz groba. To je tzv. međunarodna zajednica što je samo eufemizam za imperijalnu psihotiraniju usporedivu s političkim woodoo-om. Također mi je cilj slikovito prikazati proces balkanizacije što će reći mrvljenja suverene nacije u skupinu propalih državica, manje-više feuda, koje ne mogu ispuniti osnovnu svrhu postojanja države, a to je održavanje sigurnosti i blagostanja građana. No, zato mogu ispuniti svoju stvarnu svrhu, a to je proizvodnja bijede, sukoba i nestabilnosti što služi kao stalno opravdanje za permanentnu imperijalnu prisutnost stranih sila i krvopija. To rekavši prelazim na stvar.

Primjer 1: Vizija budućnosti Bosne i Hercegovine

Na strani 430. autor navodi sljedeće: "...hrvatski predsjednik (Mesić) govorio je o "nekoj zamišljenoj zemlji" čije su se karakteristike, divna li čuda, poklapale s onima Bosne i Hercegovine. Tu je iznio jasnu viziju civilnog društva i zemlje ustrojene u više entiteta (kantona), ali ne na nacionalnoj osnovi."

Na prvi pogled zvuči zaista zanimljivo. No, nameću se pitanja:
Ako je to već moguće, zašto samo BiH, a ne čitava Jugoslavija i zašto 2010-e, a ne 1990-e?
Kako je to moguće održati nenacionalnu BiH pored susjeda koji stalno proizvode nacionalističku histeriju kod kuće i vani?
Gdje onda spada ona druga mantra o tzv. tri konstitutivna naroda?
Po čemu je ovaj prijedlog suštinski različit od prijašnjeg ustroja BiH temeljenog na općinama? Jesu li se pritom sjetili Slobodana Penezića Krcuna koji je predlagao takvo rješenje za čitavu SFRJ stoga što se smatrao da postojanje republika proizvodi nacionalizme koji će prije ili kasnije srušiti državu?
Je li to onaj isti Mesić koji se hvalio da je srušio Jugoslaviju kao predsjednik Predsjedništva SFRJ te tako izravno sudjelovao u izazivanju građanskog rata koji je najbrutalniji bio baš u BiH?
Je li to onaj isti Mesić, Tuđmanov potrčko, koji je u Širokom Brijegu rušio Stjepana Kljujića koji se zalagao za cjelovitu BiH i na vlast doveo nezaboravnog kralja Dretelja i Helidroma, Matu Bobana?
Tko je tu lud?

Primjer 2: Posjet strašnom Gotham Cityju 2001. godine

„Isključujem mobitel, jer signal HT mreže sam ionako izgubio, i od toga trenutka ni za koga u Zagrebu nisam više dostupan. Uskoro pred nama se ukazuje panorama Novog Beograda i vozač policijskog automobila uključuje sirenu, kako bi nas što brže provukao kroz prometnu gužvu. Sumnjam da je itko od prolaznika ili vozača na beogradskim ulicama tada primjetio da njihova policija krči put automobilu sa zagrebačkom registracijom, mada je to- u tim danima – bila senzacija.“ (str. 416.)

Neka pitanja:

Koliko je teško nabaviti karticu operatera s kojim srbijanski operateri imaju ugovor o roamingu? Recimo u Sloveniji ili Mađarskoj.

Imaju li hrvatski diplomati ikakva pojma o stanju u Beogradu i Srbiji? Ne samo da je hrvatskih registacija tamo već bilo, već su mnogi, osobito „kontroverzni biznismeni“ itekako dolazili u Beograd kao u svoju kuću, a da ne govorimo da je većina ukradenih i švercanih automobila u Beogradu imala hrvatske registracije BM – Beli Manastir. Spomenut ćemo i beogradsku gospodu iz raznih klanova koji su imali uredne hrvatske dokumente, spomenimo se izvjesnog doktora Dabića i izvjesnog Legije.

Kakva je ovo percepcija? Autor zamišlja da nije pošao na dogovoreni sastanak s ručkom i to kao štićena osoba, već na po život opasnu misiju, dok Beograd vidi kao neki tamo Gotham City, leglo strave, mraka i kaosa. Zapravo ta slika s Beogradom ima malo veze s realnošću, odnosno ima taman toliko koliko je to tako i u ostalim gradovima bivše države. Ja bih to morao znati, jer sam te iste 2001. godine otpočeo svoj život i rad u Beogradu za kojeg mi se u ukupnom trajanju od gotovo dvije godine nikada ništa ružno nije dogodilo, dapače. Bio sam uredno akreditiran kod vlasti, imao određeni diplomatski status kao voditelj strane humanitarne misije, samnom su ponekad bila moja tada sitna djeca i supruga i sve je bilo više nego uredno, dapače srdačno. Svi su me zvali na diplomatske prijeme, osim stanovite države čiji sam državljanin i s kojom smo imali zajedničke poslove na povratku izbjeglica. Pogodite o kojoj se državi radi.

Je li pomislio gospodin Jakić, ako već nije napisao, dok je koji sat kasnije ručao u „Hrvatskom salonu“ u u zgradi bivšeg SIV-a koliko bi se dugo održao neki „Srbijanski salon“ u Zagrebu da je eventualno postojao?

Primjer 3: Kreativna tumačenja Ustava iz 1974. za komadanje Srbije

Na stranici 425. gospodin Jakić daje kreativno tumačenje Ustava SFRJ iz 1974: „Prvo, Jugoslavija se sastojala od republika i pokrajina, dakle pokrajine su bile konstitutivni element Federacije. (Prešutio je riječ „naroda“, dakle, prema Ustavu iz 1974. Jugoslavija se sastojala od naroda, republika i pokrajina)..... Treće, republike i pokrajine dobrovoljno su se ujedinile u Jugoslaviju, iz čega proizilazi jasan zaključak kako ih se protiv njihove volje u tim državnim okvirima ne može zadržavati. (Ponovo je zaboravio spomenuti riječ „narodi“, dakle, po Ustavu je bilo potrebno konzultirati i „narode“ koji su se „dobrovoljno ujedinili“ .) U slučaju pokrajina to se odnosi kako na okvir federacije, tako i na okvir federalne jedinice (Ponovo nedostaje riječ „naroda“, a ovaj put „i narodnosti“) .... moramo doći do nepobitnoga zaključka kako je kosovski problem – problem sui generis. Što znači da njegovo razrješavanje nije i ne može biti presedan za dalje postupanje u bilo kojemu od samo naoko sličnih problema bilo gdje u svijetu.“

Prvo što upada u oči je da je Hrvatska prvo „odlučila“ priznati Kosovo (zapravo izvršiti naređenje o priznanju), a onda je gospodin Jakić odlučio proučiti ustav iz 1974. ne bi li tamo našao neko opravdanje za tu rabotu. To li se zove vjerodostojna i promišljena politika! Na stranu to što je Ustav iz 1974. užasno loš i konfuzan dokument koji najbolje oslikava ideološki ćorsokak u kojem se našla Jugoslavija koja se pokušavala održati kao zajednica koja istovremeno raspiruje kvazi nacionalizam, no ipak Član 5 jasno kaže da se teritorija republike ne može mijenjati bez njene suglasnosti, kao i to da se granice SFRJ ne mogu mijenjati bez suglasnosti svih republika i pokrajina. Dakle, po tom članu Ustava ne može biti jednostranog proglašenja nezavisnosti i otcjepljenja, jer se istom radi o promjeni granica SFRJ. O nekoj posebnosti kosovskog ili bilo kojeg drugog problema ne može se ozbiljno razgovarati; to je pak puka izmišljotina i fantazija. Svaki je problem specifičan, ali ni jedan nije sui generis. Sve je povezano, u prirodi, društvu i međunarodnom poretku. Ako nekome to nije jasno prije ili kasnije dobit će politički bumerang u glavu. Kod nas se taj bumerang zove bratoubilački rat.

Međutim, iz ove epizode je više nego jasno da Hrvati nikad nisu shvatili probleme Srbije, zapravo ih nikada nije bilo briga da nešto nauče i prouče, jer Hrvati sui generis sve znaju. Ali avaj, Jakić vjerojatno ne zna ili pak mudro šuti da je Kosmet prvo bio Autonomna oblast koja se tek 1959. izdigla na nivo pokrajine i to pripojenjem triju općina iz Raške oblasti koje su danas tzv. Sjever Kosova, a koje do tada nikad nisu bile u sastavu Kosova i Metohije. Osim toga, valja se pitati zašto je samo Srbija dobila pokrajine. Ako je kriterij teritorijalni sastav prije 1918., onda valja reći da Dalmacija prvi put ulazi u sastav Hrvatske za vrijeme Banovine dakle 1938. Dalmatinski sabor nikad nije uredio svoje odnose sa Hrvatskom, a nije ni razvezao svoje veze s Austrijom. On je u kaosu 1918. godine jednostavno ignoriran. Međimurje službeno 1919. ulazi u sastav SHS, a u Hrvatsku također s Banovinom. Istra ulazi u Hrvatsku 1945., kada ulazi i Baranja, Zadar i neki otoci. Gdje onda spadaju odnosi Boke s Crnom Gorom i dijelovi Slovenije koji bijahu u Italiji i Austriji? Zašto je po tom kriteriju Makedonija republika, ako je do 1918. dio Srbije? Nevjerojatna je ta površnost, neznanje i arogancija hrvatske političke elite, ako se to uopće može nazvati tim imenom. O kakvoj se kliki diletanata radi, može se najbolje ilustrirati time što su za posjet Mesića Prištini odlučili da se dogodi na – pravoslavni Božić. Najvjerojatnije se to dogodilo slučajno, no je to zapravo nebitno. Ne zna se što je gore, rade li to namjerno ili što jednostavno ne znaju. Sjećamo se jednog francuskog vojskovođe koji Napoleonu kaže: „Care, to nije zločin, već nešto mnogo gore: greška.“ Ovo je još gore, totalni diletantizam.

Primjer 4: Groteskna tragedija o Albancima Ilirima

Dalje na stranici 489. Mesić na sastanku u Zagrebu priča Putinu da su Albanci Iliri, jedini pravi starosjedioci na ovim prostorima.

Priča o tome da su Albanci Iliri je povijesno neutemeljena, izmišljena, politički je pogubna, a sa znanstvene strane totalno non sequitur. Groteskno je što se ova anegdota događa u Zagrebu, središtu ilirskog pokreta i prenosi se predsjedniku Ruske Federacije u kojoj djeca uče da su Rusi došli s Balkana, što znači da su ilirsko-pelazgijskog porijekla. To pokazuje da je ideja ekskluzivnog hrvatstva na kojem je idejno utemeljena RH zapravo protunarodna i samoubilačka. Također je ideja Jugoslavije bez ilirske ideje nonsens. Dok se ilirce pitalo, naša politika bila je jugoslavenska i autohtonistička, dok se ovi mudraci po švapskom dekretu nisu sjetili da „od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu“. Isto je i s drugim feudima, jer sve naše klike nameću promašenu paradigmu o dolasku Slavena. Putin je, vidjevši da se s diletantima ne da ozbiljno razgovarati, naravno, pomnožio s nulom njhovu šuplju priču i „donekle grubo“ rekao da se koncentriraju na sadašnji trenutak umjesto na drevnu povijest.

Primjer 5: Balkanizacija kao nesvjestica i sudbina

Na 424. stranici knjige navodi se što je šef belgijske diplomacije rekao Mesiću „dobrih nekoliko mjeseci prije proglašenja neovisnosti Kosova.“ Jakić komentira situaciju tvrdeći da je Srbija i dalje ostala nesvjesna svoje situacije i da tvrdoglavo inzistira na Kosovu kao da je to neki kapric. Oh, lasno li je s tuđim gloginje mlatiti.

„Mnogi političari u Srbiji su svjesni da je Rubikon prijeđen, da nema povratka na staro i da je nezavisnost Kosova neizbježna. To ne znači da o Kosovu – izoliranom, srednjevjekovnom društvu – treba razmišljati u idiličnim kategorijama. Ono će generacijama trebati pažnju i brigu međunarodne zajednice.“, reče Briseljak.

Kao da Kosovo nije imalo pažnju i brigu jugoslavenske federacije te najveći obim investicija po jedinici teritorija ikada igdje. Međutim, problem je bio negdje drugdje, ali to je posebna tema. No, evo nam iz prve ruke zornog prikaza što je to balkanizacija. To je skrivena, ako treba i otvorena agresija s ciljem cijepanja jedne suverene i slobodne države u bezvezne komadiće, srednjevjekovne feude bez perspektive za išta osim užasa i propasti, nesposobne da se suprostave silama koje su ih stvorile. U sljedećoj fazi to je licemjerno i neodgovorno diplomatsko priznavanje tih mrtvorođenih entiteta, živih lešina – zombija čije će trajno propadanje, raspadanje, bezumlje i primitivizam osigurati trajnu prevlast međunarodne predatorske klike. Naravno, s Pantovčaka i Griča to se ne vidi; oni gledajući iz žablje perspektive misle da je konj u savezništvu s kočijašem, kuhar s kokoškom, a vrač sa zombijem.

Mogao bih nabrajati dalje o kaosu i neznanju unutar hrvatskih institucija opisanima u ovoj knjizi, o tragikomičnom veleposlaniku RH u UN kojemu State Department dikira u blok, o Kosoruši zapravo Stojisavljevićki koja jedan dan u maskirnoj uniformi (ili po novogovoru prikrivnoj odori) s TV ekrana prijeti Srbiji iz prazne puške, a drugi dan kod kuće njom obrišu pod baš oni koji su joj najžešće pljeskali dok se bavila političkom prostitucijom. Ima tu priča o silnoj hrabrosti vrlih političara koji su se čak usudili spomenuti Tita nesvrstanima, ali i o šizofrenom lamentiranju nad izgubljenim ugledom Jugoslavije. Najzabavnije je što razni Mesići, Nikolići i ostali robijaši, grobari, prevaranti te ina sitnež što se s glogovim kolcem šuljala po Dedinju s namjerom da obeščasti grob mrtvog velikana (neki figurativno, a neki bogme i doslovno) sada uviđaju da bi najbolje bilo voditi Titovu politiku. Ali avaj, kako? Navodno im nije jasno da je to nemoguće bez Jugoslavije, samoupravljanja, JNA i nesvrstanosti. Zapravo je nevjerojatno koliko je vladajuća klika kriminalno glupa i glupo kriminalna te zapravo nesvikla na bilo koji oblik kvalificirane kritike. Radi se o mandrilizaciji: o koćopernom napuhivanju bijesne gologuzije prema kojoj civiliziran čovjek osjeća podsmijeh ili bolan stid. To je ujedno i odgovora na pitanje kako ih nije sram. Ti nemaju ni svijesti ni savjesti ni hrabrosti.

Zaključujemo s najnovijom epizodom u kojoj je ovih dana nastupila tzv. hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Ona ruskom ambasadoru drži bukvicu i u oči laže kako Hrvatska sukreira europsku politiku Brisela. To veli jedna žena bez ikakvog legitimiteta i utjecaja osim da nekome zaposli kćerku ili sina, osoba koja poznata po prijetnjama penzionerima („Nema penzija bude li NE za EU.“) iz neke tamo propale državice koja ne može narediti trenažni let, a da avion ne padne u prvo selo, jednoj supersili u svakom pogledu. To je taj nivo nesvijesti, duboka koma, pipe dream vrhunskih čimbenika u europskom savezu kuhara i kokoši.

Dakle, to je ta balkanizacija, savez Briseljaka i Seljaka. Briseljaci postave na vlast seljake koji ne vide dalje od nosa, a onda se ovi krve, svađaju, tuku, lažu, kradu i mudruju, nedjeljom mire, jedu i piju ispred neke zadruge baš kao svi seljaci. U ponedjeljak Jovo, nanovo. To je naša stvarnost, to je sve što ovdje postoji. Do daljnjega.

http://www.nexus-svjetlost.com/kolumne/ ... briseljaci
Корисников грб
Јакобог
 
Поруке: 281
Придружен: Уто Апр 05, 2011 7:45 pm

Re: Хрватска је прва напала Србе

Порукаод talican » Суб Дец 13, 2014 4:51 am

Rušenje sramotnog „Vukovarskog mita”
Objavljeno: 18/11/2014

Uvod: Svaki narod ima jedan ili više nacionalnih mitova. Mitovi su kohezivna sila naroda i motivacija. Pogotovo u teškim vremenima, mitovi pomažu da svaki pripadnik određenog naroda postane svjestan svoje pripadnosti i svog mjesta u tom narodu, svog dioništva u jednoj velikoj porodici čija je prošlost često bila mukotrpna, ali i slavna, a očuvali su je hrabrost, čast i spremnost pojedinca na žrtvu za zajednicu. Tako Francuzi imaju „Ivanu Orelansku”, Srbi „Kosovski mit”, itd. Mit nije laž ni izmišljotina nego stvarni događaj koji je kroz stoljeća poprimio mitske dimenzije u svijesti naroda i postao centralna točka u oblikovanju nacionalnog identiteta. Hrvati kao i mnoge druge umjetno stvorene nacije sve do 1991. godine nisu imali svoj mit. Katolička crkva i vladajuće garniture u Hrvatskoj izabrale su baš vukovarsku bitku za službeni hrvatski nacionalni mit. Međutim, „Vukovarski mit” je za razliku od drugih nacionalnih mitova potpuno utemeljen na laži, prevari i podvalama.

Danas sva djeca u Hrvatskoj u 8. razredu odlaze u Vukovar i tamo uče kako je Vukovar oduvijek bio hrvatski grad, kako su rat u Vukovaru započeli Srbi i JNA koja je bila srpska vojska, kako se u Borovom selu dogodio masakr „hrvatskih redarstvenika”, kako je Vukovar „grad heroj”, „hrvatski Staljingrad” koji je bio u potpunom okruženju i kojeg su branili slabo naoružani „branitelji”, kako je Ovčara najveći zločin… U nastavku ćemo koristeći samo hrvatske izvore pobiti sve ove laži kojima se i dalje raspiruje mržnja i onemogućuje miran suživot Srba i Hrvata. Kada se mediji u Hrvatskoj zgražaju nad povicima „Ubi Srbina!”, čak i na utakmicama gdje Hrvatska uopće ne igra sa Srbijom, kada se „javno mijenje” isčuđava što ljudi na koncerte Thompsona nose ustašku ikonografiju i što na svadbama svira pjesma „Jasenovac i Gradiška Stara” koja slavi klanje srpskih civila u 2. svjetskom ratu, kada su političari u šoku jer su pretučeni pravoslavni bogoslovi, a ćirilične ploče ponovno razbijene, nek se sjete da su i svi oni odgovorni za te događaje barem tako što i dalje inzistiraju na besčasnom „Vukovarskom mitu”, pogotovo 18.11. kada čitava Hrvatska uz nezamislivo prenemaganje i patetiku slavi taj sramni događaj. Događaj koji zapravo ilustrira čitav rat u Hrvatskoj koji je prema izjavi prvog hrvatskog ministra policije i Tuđmanovoj desne ruke počeo napadima hrvatskih policajaca i paravojnih jedinica na Srbe i srpska sela . Vukovarska bitka za uvertiru ima pokolje srpskih civila mjesecima prije početka rata, blokiranje kasarne JNA i ubijanje ročnika. Ona je dobar pokazatelj kako su Hrvati izvršili agresiju na Srbe, a kasnije pokvareno krivicu za rat pokušali pripisati Srbima. Vukovarski mit je temelj svih ostalih hrvatskih bezobraznih laži. Ovaj tekst je skroman doprinos demisticiranju tog odvratnog mita.

Zabluda: Vukovar je oduvijek bio hrvatski grad.

Istina: Vukovar nikad nije bio hrvatski grad. Do 18. stoljeća Srbi su u Vukovaru bili apsolutna većina, a onda Austro-Ugarska počinje doseljavati stanovništvo iz cijele Monarhije. Broj Srba se dodatno smanjio nakon ustaških pokolja iz 1941., a nastavio se smanjivati i u desetljećima poslije drugog svjetskog rata kada su komunističke vlasti masovno doseljavale Hrvate, pogotovo iz Dalmacije i Hrecegovine. Unatoč svemu, Vukovar je ostao multi-etnička sredina, gdje je osim Srba i Hrvata živjelo i jako puno Mađara, Nijemaca, Rusina, Slovaka, Ukrajinaca i dr. … Na posljednjem predratnom popisu stanovnništva (1981.) čak se 21.2 posto stanovnika Vukovara izjasnilo kao Jugoslaveni, najviše u cijeloj Hrvatskoj, dok je Hrvata bilo samo 37 posto. Zato ne treba čuditi da je baš Vukovar izabran od strane Tuđmana i HDZ-a kao poprište ratnih sukoba. Na izborima 1990. u Vukovaru uopće nije pobjedio HDZ, nego SDP. Komentirajući rezultate tih izbora u Vukovaru hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je izjavio: ‘Zapamtit će me crveni Vukovar!’. I zapamtio ga je.

Zabluda: Rat u Vukovaru su počeli Srbi.

Istina: Prije bilo kakvih sukoba, još u rano proljeće 1991., Hrvati su počeli otimati i ubijati srpske civile, tako da su do početka direktnog ratnog sukoba hrvatske paravojne jedinice ubile najmanje 126 civila srpske nacionalnosti prema hrvatskih izvorima ( šef Tuđmanove obavještajne službe, SUZUP-a u Vukovaru, Ferdinand Jukić navodi tu brojku, dok JNA navodi i do 400). Pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica nisu bili samo iz Vukovara, već su tamo smišljeno poslani iz cijele Hrvatske, pa su i mnogi vukovarski Hrvati bili u strahu. Prije bilo kakvog rata i sukoba, hrvatske vlasti u Vukovaru prestale su Srbima isplaćivati penzije i počele otpuštati Srbe sa posla. Prije bilo kakvog rata i sukoba pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica digli su u zrak srpske kafiće: “Krajišnik” (15. 4.), “Sarajka” (3. 5.), “Tufo” (3. 5.), “Brdo” (6. 5.), “Mali raj” (28. 6.), “Popaj” (2. 7.), “Točak” (21. 7.), “Čokot bar” (24. 7.), “Šid” (30. 7). A još 1989. dizani su u zrak kiosci srpskih novina. Pošteđena nije bila ni kuća poznatog nogometaša Siniše Mihajlovića čija je majka Hrvatic. Nju su hrvatske paravojne jedinice potpuno opljačkale i uništile, a čak su mu u bjesomučnom divljanju i orgijanju i obiteljske fotografije spalili. Nalogodavci zločina bili su visoko rangirani članovi HDZ-a, sekretar narodne obrane općine Osijeka Branimir Glavaš (poznat po riječima kojima je najavio rat: „neka igre počnu”), sekretar narodne obrane općine Vukovar Tomislav Merčep, potpredsjednik hrvatskog sabora i bivši suradnik udbe Vladimir Šeks i Ivan Vekić koji će 31.07.1991. postati ministar unutarnjih poslova Hrvatske. Od te četvorice Glavaš je osuđen za ratne zločine od strane hrvatskog suda, Merčepu se sudi, Vekić je pod istragom USKOK-a, a Šeksa je za zločine optužio spomenuti Glavaš. To potvrđuje i prvi Tuđmanov ministar unutarnjih poslova Hrvatske, Josip Boljkovac u svojoj knjizi „Istina mora izaći van” gdje opisuje događaj iz 4. mjeseca 1991. kada su Šeks, Šušak, Glavaš i Vukojević (sve visoko ranigirani hdz-ovci) pucali armbrusima po Borovu selu. To je bilo puno prije nego je bilo koji Srbin ispalio i jedan metak u Vukovaru. U Vukovaru su, kao da je pod nacističkom okupacijom, bile potrebne propusnice koje je izdavao Tomislav Merčep. O atmosferi koju su stvarale hrvatske paravojne jedinice na čelu sa Merčepom svjedoči i povjerenik hrvatske vlade za Vukovar, Marin Vidić Bili, u pismu koje je iz Vukovara uputio hrvatskoj vladi, ali i nekolicini oporbenih čelnika:

„Imenovanjem Merčep Tomislava za sekretara Općinskog sekretarijata u Vukovaru došlo je do uzurpacije vlasti i koncentracije funkcija u jednoj osobi i to predsjednika HDZ-a te faktički zapovijednja ZNG-a, policijom te civilnim organima vlasti. Okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, preuzeli su apsolutno nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadajem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucijama. Takvim ponašanjem stvorio je u gradu opću psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom što je rezultiralo masovnim bijegom iz grada, totalnom blokadom rada polcije, ZNG-a, organa uprave i stvorilo opću konfuziju…“

Koliko licemjerno zvuče izjave pojedinih vukovarskih Hrvata koji su se u onom krivotvorenom gebelsovskom filmu B92 „Posljednji rez” iščuđavali zašto su Srbi u proljeće i rano ljeto 1991. bježali iz Vukovara! Jedna sugovornica, Ljiljana Alvir čak vrlo loše glumi razočaranost što im vukovarski Srbi koji su bježali nisu rekli kako se sprema rat. To je vrhunac bezobrazluka, jer vukovarski Srbi, kao i ostali hrvatski Srbi, nisu bježali iz Hrvatske zbog toga što su znali da se sprema rat, nego jer su svakodnevno maltretirani, otpuštani sa posla, likvidirani. To je vrijeme kada hrvatske novine objavlju imena, prezimena, adrese i brojeve telefona Srba i Jugoslavena po kvartovima. I šta je ta bjednica, Ljiljana Alvir mogla misliti kakav će odgovor JNA biti na to što su hrvatske paravojne jedinice blokirale kasnarnu u Vukovaru i snajperima ubijale ročnike? Da će JNA u Vukovar ući sa cvijećem?! Taj film „Posljednji rez” čitavo vrijeme na jedan vrlo pokvaren način manipulira sa činjenicama, prikazujući događaje kronološki krivo, puštajući izjave najgorih hrvatskih zločinaca kao što je Ivan Vekić (koji je prijetio hrvatskim vlastima da će ako ga uhapse radi zločina nad Srbima dignuti neku svoju „hrvatsku stražu” sa oružjem na njih), koji za Merčepa, ratnog zločinca iz Vukovara kaže da je „dobroćudna pričalica” i time se izruguju svim žrtvama koje su njegovi eskadroni smrti pobili. Interesantno da i čak i taj Merčep svojim izjavama ruši vukovarski mit; jednom je baš u Vukovaru izjavio da je Vukovar dobar primjer lopovluka, pokvarenosti i dogovorenog rata.

Zabluda: U Borovom selu se dogodio pokolj „hrvatskih redarstvenika”.

Istina: Borovo selo bilo je čisto srpsko selo. Srbi su činili više od 98 posto stanovništva. Na izborima iz 1990. u Borovom selu je, kao i u drugim općinama sa srpskom većinom, pobjedio SDP što pokazuje da su Srbi iz Borovog sela bili za suživot sa Hrvatima. Nekoliko mjeseci ljudi su živjeli mirno, a onda su hrvatske paravojne jedinice pod vodstvom Tomislava Merčepa počele dizati tenzije. HDZ je svojim članovima u Vukovaru već početkom 1991. podjelio oružije. Ubrzo su hrvatske paravojne jedinice digle u zrak prve srpske objekte, a onda i likvidirali prve srpske civile. 15.4. minirana je srpska kavana „Krajišnik” na Sajmištu. 1.5. dogodilo se i svirepo ubojstvo srpskog starca Stevana Inića u Bršadinu, selu blizu Borova. U Borovom selu za praznik rada mještani su kao i svake godine do tada izvjesili jugoslavensku zastavu na mjesnu zajednicu, zastavu države koja je tada još uvijek bila zajednička država i Hrvata i Srba, a predsjednik i premijer Jugoslavije bili su Hrvati. Ta zastava smetala je patroli tzv. hrvatskih policajaca iz Osijeka, a u stvari se nije radilo o policajcima, nego o pripadnicama hrvatskih paravojnih jedinica kojima se podjeljenje policijske značke nekoliko mjeseci ranije. Kada je krajem 1990. godine tadašnji hrvatski ministar obrane Špegelj snimljen kako govori da će ubijati obitelji oficira JNA na kućnom pragu i kada je otkriveno da se hrvatske paravojne jedinice već uveliko naoružavaju, hrvatske vlasti su svim pripadnicima paravojnih jedinica, među kojima je bilo puno kriminalaca i bivših ustaških terorista iz dijaspore, podjelile iskaznice MUP-a. Mještani su tim tzv. policajcima pružili otpor; ovi su se dali u bijeg, a dvojicu su mještani zarobili. Tuđmanu i vlasti u Zagrebu je to bila idelana prilika za izazivanje incidenta većih razmjera koji im je bio prijeko potreban – referendum o samostalnosti Hrvatske se bližio i trebalo je senzibilizirati javno mjenje u Hrvatskoj. Odmah idući dan, Tuđmanov režim šalje u Borovo selo do zuba naoružane pripadnike paravojnih jedinica sa značkama MUP-a, autobus i mnoštvo osobnih vozila. Čim su ušli u centar Borovog sela i izašli iz autobusa otvorili su vatru po civilima, iako je u neposrednoj blizini bila škola puna djece. Na licu mjesta je ubijen starac Vojislav Ilić, nekoliko civila su ranili, a među njima i jedog Hrvata koji je kupovao pelene za djete koje samo čudom nije pogođeno. Tzv. hrvatski redarstvenici pokušali su zauzeti najvažnije točke u selu, ali im je iz dvije najposjećenije kavane u centru uzvraćena vatra, a zatim su se uključili i drugi mještani Borova sela koji su u tom trenutku bili usred poljoprivrednih radova. „Redarstvenici” nisu očekivali takav otpor, pa su se u kukavičkom bijegu odlučili za gnusan čin. Upali su u ambulantu gdje su vadili bombe pred majkama i djecom i djecu uzeli kao taoce, čak su na prozor dok je trajala pucnjava stavili desetogodišnju kćer lokalnog vlasnika diskoteke Mladena Grbića, kao i kćer zapovjednika obrane Borova sela Vukašina Šoškočanina koji će se navodno utopiti nešto kasnije, mada ostaje sumnja da su ga ubili hrvatski paravojnici jer je bio sklon pregovorima. Tuđmanu u Vukovaru nije trebao mir nego rat. Kad se vidjeli da će mještani obraniti selo i da im nema spasa, jer im je pojačanje zaustavljeno i odbijeno na ulazu u selo, „redarstvenici” su u pomoć pozvali JNA koja je oko 15 sati ušla u selo, prvo zaštitila, a onda i evakuirala hrvatske „redarstvenike”. Isti ti „redarstvenici” i hrvatske paravojne jedinice samo mjesec dana kasnije, blokorat će kasarnu u Vukovaru, te iste JNA koja ih je spasila, zatvorit će im vodu, struju i ubijati ročnike iz snajpera. 19.5. održan je referendum o Hrvatskoj samostalnosti u nedemokratskim uvijetima, a napad hrvatskih „redarstvenika” bila je false flag operacija koja je trebala neodlučne uvjeriti da sa Srbima nije moguć miran suživot. 18 godina nakon tog događaja, Josip Boljkovac, prvi hrvatski ministar unutrašnjih poslova, koji je u vrijeme napada na Borovo selo obnašao tu funkciju i bio Tuđmanova desna ruka, priznat će u svojoj knjizi „Istina mora izaći van” koju je objavio pred smrt, da je rat u Hrvatskoj počeo napadima hrvatske policije na Srbe i da je napad na Borovo selo bio hrvatska provokacija. Samo je besramna hrvatska propaganda mogla takav gnusan čin prikazati kao nekakvu žrtvu i „pokolj hrvatskih redarstvenika”.

Zabluda: Srbi su u Beogradu bacali cvijeće na tenkove koji su išli na Vukovar.

Istina: Beograd je tada imao više od 1.5 milijuna stanovnika, a tenkove je ispratilo nekoliko stotina ljudi što je vidljivo i na snimkama. U Beogradu su se održavali anti-ratni prosvjedi, za razliku od Zagreba i cijele Hrvatske gdje nije bilo niti jednog jedinog anti-ratnog prosvjeda. U Zagrebu je u to vrijeme Tuđman prijetio da će Srbe svesti na 3.5 posto, hvalio se da je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, a hrvatsko ludilo je išlo do te mjere da je komentator HRT-a njegov dolazak na trg Bana Jelačića pred opijeno mnoštvo usporedio sa ulaskom Isusa u Jeruzalem. Za razliku od Hrvatske, gdje je odaziv na mobilizaciju bio od 30 do 60 posto, u Beogradu je odaziv bio 2 do 10 posto, a i oni koji su bili mobilizirani su često dezertirali i odbijali sudjelovati u ratu. Jedan vojnik je čak doveo oklopni transporter sa ratišta pred skupštinu u Beogradu.

Zabluda: JNA je napala Vukovar.

Istina: JNA je 14.9. 1991. krenula u legitimnu i legalnu deblokadu svoje kasarne u Vukovaru. Hrvatske paravojne jedinice 20 dana držale su kasarnu JNA u blokadi bez ikakvog razloga. Prema priznanju Tomislava Merčepa, JNA je bila vrlo korektna u Vukovaru, a ne treba zaboraviti da je baš JNA 3 mjeseca prije nego što će joj hrvatske paravojne jedinice blokirati kasarnu u Vukovaru spasila hrvatske „redarstvenike” u Borovom selu. Danima prije početka deblokade, Tuđman je odbijao svog negdašnjeg prijatelja Kadijevića koji ga je molio da deblokirala kasarnu, uključi vodu i struju ili da bar dozvoli pokapanje leševiamladih ročnika JNA koji su bili ubijeni od hrvatskih snajpera i koje se radi tih snajpera nije moglo pokopati. Tuđman, kako je već ranije odlučio u Vukovaru napraviti pokolj, ostao je gluh na sve Kadijevićeve molbe, nagovaranja i prijetnje. Ne treba zaboraviti da je veliki dio stanovnika Vukovara JNA doživljavao kao svoju vojsku koja ih je oslobodila. JNA je 14.9.1991., kada je krenula u deblokiranje kasarne, i dalje bila jedina legitimna i legalna vojska u cijeloj Jugoslaviji, pa tako i u Vukovaru. Prema tome, JNA nije mogla napasti grad u državi gdje je ona jedina službena vojska, gdje se nalazi njezina kasarna pod blokadom i paljbom i gdje je veliki dio stanovnika grada smatra svojom vojskom.

Zabluda: JNA je bila srpska vojska.

Istina: Na čelu JNA bio je Veljko Kadijević, Hrvat po majci, rođen u Hrvatskoj, oženjen Hrvaticom. Njegovi zamjenici bili su Hrvat Josip Gregorić i Slovenac Stane Brovet. Od svih hrvatskih generala u JNA, tada je na hrvatsku stranu prešlo manje od 25 posto, dok je preko 75 posto hrvatskih generala ostalo u JNA do kraja rata u Vukovaru. U vrijeme bitke za Vukovar Glavni komandant štaba Centralne komande u Beogradu bio je Hrvat Andrija Silić, glavni komandant Ratnog vazduhoplovstva bio je Hrvat Zvonko Jurjević (koji je baš tada zamjenio Hrvata Antona Tusa), glavni komandant Jugoslavenske ratne mornarice Hrvat Božidar Grubišić, glavni komandant Centra visokih vojnih škola u Beogradu bio je Hrvat Ivan Radanović, glavni komandant Komandno štabne akademije Hrvat Tomislav Bjondić, glavni komandant Vojne akademije u Beogradu Hrvat Mate Pehar, dok je nešto prije rata u Vukovaru Aleksandar Vasiljević (porijeklom Bugarin) preuzeo KOS od Hrvata Milivoja Pavičevića, koji je i dalje ostao u JNA. Komandant Prve Armije koja je krenula u deblokadu svoje kasarne u Vukovaru bio je Aleksandar Spirovski, Makedonac. Tokom cijele 1991., dakle u vrijeme borbi za Vukovar, u sastavu JNA bio je veliki broj Hrvata, Muslimana, Makedonaca, Crnogoraca i nešto manje Slovenaca. Muslimanskih oficira tada je u JNA bilo oko 500, a najpoznatiji su Atif Dudaković, Sefer Halilović i Izet Nanić kojeg će 1995. sa leđa ubiti muslimani u Hrvatskoj, dok je sa svojim vojnicima činio zločine nad srpskim civilima u Krajini koji su bježali od hrvatske vosjke. I na svim ostalim funkcijama bili su Hrvati. Od Titove smrti relano najutjecajnija osoba u Jugoslaviji bio je premijer. Svo troje premijera nakon Titove smrti su bili Hrvati. 1991. predsjednik prjedsedništva SFR Jugoslavije bio je Hrvat Stipe Mesić, premijer Hrvat Ante Marković, ministar vanjskih poslova Hrvat Budimir Lončar, načelnik Službe bezbjednosti Hrvat Zdravko Mustač…

Zabluda: JNA je bila strana, agresorska vojska.

Istina: Osim što je u njoj još uvijek bio velik broj Hrvata, JNA je bila regularna vojska tada međunarodno priznate države, Jugoslavije. Kada je 14.9.1991. JNA u Vukovaru pokušala deblokirati svoju kasarnu, Hrvatska je tada još uvijek bila u sastavu Jugoslavije, još nije bila donijela nikakav pravni akt o izlasku iz Jugoslavije, a i kad ga je kasnije donijela, on je postao važeći tek međunarodnim priznanjem Hrvatske 1992., kada su borbe u Vukovaru već mjesecima bile okončane. Zato Haag nije sudio JNA za agresiju jer ona u Vukovaru nije bila agresorska vojska, već je bila napadnuta od strane hrvatskih paravojnih jedinica, a dobar dio tih hrvatskih paravojnika nije uopće ni bio iz Vukovara.

Zabluda: Vukovar je bio važna strateška točka.

Istina: Strateški gledano Vukovar je bio potpuno nebitan. Bio je udaljen više od 50 kilometara od auto-puta, a čak 250 kilometara od Zagreba. Nakon njega bili su dobro utvrđeni Vinkovci, Osijek, Požega, Nova Gradiška, Kutina, Ivanić Grad…. da je JNA htjela napasti Zagreb krenula bi preko Karlovca (48 kilometara, ni jedno veće naselje do Zagreba), Siska (47 kilometara, ni jedno veće naselje do Zagreba), ili Novske (94 kilometra, od većih naselja Kutina i Ivanić grad), jer je tamo imala svoje položaje, odnosno to su bila područja sa srpskom većinom koja su kontrolirali hrvatski Srbi. Da je JNA krenula u napad na Zagreb preko Vukovara, imala bi na putu Vinkovce, pa Osijek, grad od 100 000 stanovnika, pa Požegu, pa Novu Gradišku, a onda bi došla u Okučane, područje koje su kontrolirali Srbi i od kuda je mogla odmah krenuti na Zagreb.

Zabluda: Hrvati su bili slabo naoružani.

Istina: Hrvati su prilikom predaje u Vukovaru imali pješačke municije za mjesece borbe. Imali su najmodernije protuoklopno oružje koje su dobili od Njemačke. Bili su dobro naoružani oružjem iz bivših zemalja Varšavskog pakta, najviše iz Mađarske. Još 1990. u jesen, prema izjavi tadašnjeg Tuđmanovog ministra obrane Špegelja, hrvatske paravojne jedinice brojale su 80 000 ljudi pod oružjem i u 81 općini u Hrvatskoj bile su formirane grupe za zauzimanje kasarni i skladišta JNA. Prema izjavi Ferdinanda Jukića, šefa vukovarskog SUZUP-a (hrvatska tajna služba), koji je tri puta pratio Tuđmana na pregovorima u Karađorđevu, hrvatske paravojne jedinice iz istočne Slavonije su se u osvit rata naoružale sa 10 kamiona oružja iz skladišta JNA u Batajnici koji su plaćeni zapljenjenim srebrom i zlatom iz Osječkog suda. 15.9. dakle samo dan nakon početka izravnog ratnog sukoba u Vukovaru, Hrvatske paravonje jedinice, tzv. Zbor Narodne Garde prilikom predaje Varaždinske kasarne došle su u posjed 74 T-55 tenkova, 88 oklopnjaka, 36 samohodnih PZO topova, 24 100mm protutenkovskih topova, 72 minobacača od 120mm. Svo oružje bilo je raspoloživo i moglo se za nekoliko sati dopremiti do Vukovara da je to Tuđmanu i hrvatskoj politici odgovaralo. 2 dana kasnije predale su se kasarne u Križevcima, Čakovcu, Osijeku, Đakovu (zapljenjeno je 54 PT topa od 100mm i 48 samohodnih PZO topova), protutenkovska topnička brigada iz Virovitice, i druge. Narednih dana predale su se još neke kasarne. 29.9.1991. Hrvati su iz Bjelovarske kasarne zapljenili 78 tenkova T-55 i 80 oklopnjaka. Tuđman je prema tome u Vukovar već 30.9.1991., šesnaest dana od početka direktnog ratnog sukoba, mogao poslati preko 300 tenkova i oklopnih vozila i masu svog ostalog naouružanja. Sa Vukovarskog ratišta, za vrijeme najžešćih borbi, Tuđman je povukao petnaest najsuvremenijih tenkova M-84 koji su prebačeni u tvornicu “Đuro Đaković” gdje su na njima učinjeni sitni popravci te su prodani Kuvajtu za 6 miliona eura. U samom Vukovaru Hrvati su imali 26 (4 zarobio Arkan) tenkova i oklopnih transportera, 52 topa do 100 mm, 32 topa preko 100 mm, 8 minobacača i jedan višecijevni raketni bacač.

Zabluda: Vukovar je bio u potpunom okruženju, opsada je trajala 87 dana.

Istina: Vukovar ni jedan dan nije bio u potpunom okruženju. Pred sam pad Vukovara zapovjednik Branko Borković je sa skupinom svojih paravojnika pobjegao iz njega. Pa nije ih valjda JNA pustila da išetaju?! Ni bitka za Vukovar nije trajala 87 dana već 66 dana, ali do zadnjeg dana Vukvar nije bio u okruženju. Prema hrvatskom zapovjedniku u Vukovaru Branku Borkoviću prvi napad na Vukovar počeo je 14.9., Borković je iz Vukovara pobjegao 16.11, a Vukovar je pao 18.11., što znači da su hrvatske paravojne jedinice u Vukovaru izdržale samo 66 dana.

Zabluda: Hrvati su u Vukovaru nanijeli ogromne gubitke JNA, 8.000 poginulih, 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova i oklopnih vozila, oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera.

Istina: U Hrvatskoj više nema ozbiljnog povjesničara koji bi zastupao te brojke. Prema do sada najpreciznijim podacima, na strani JNA je 1.103 vojnika i dobrovoljaca ubijeno, 2.500 ranjeno, 110 tenkova i transportnih vozila uništeno i 2 aviona oborena, dok je još jedan pao zbog kvara. Treba reći da je JNA pucala i čak i po srpskim dobrovoljcima, kao i to da je dok hrvatske paravojne jedinice nisu napale JNA, JNA bila tampon zona između hrvatskih paravojnih jedinica i lokalne srpske teritorijalne obrane. Hrvatski gubici bili su 1329 poginulih, 777 ranjenih, uništenih 26 tenkova i oklopnih transportera.

Zabluda: JNA je u ratu sa Hrvatima u Vukovaru imala preko 80 000 vojnika.

Istina: Davor Marijan je desničar, hrvatski povjesničar, koji je pokušavao obraniti hrvatske laži o Vukovaru, ali je na kraju istraživanja morao priznati za Hrvate poražavajuću činjenicu. Vukovar je osvojilo 7 000 vojnika JNA i dobrovoljaca, a u čitavoj istočnoj Slavoniji JNA je imala nešto više od 15 000 vojnika. Priče o nekakvih 80 000 su sulude, a 20 000 kako procjenjuju realniji hrvatski povjesničari je gornja granica svih vojnika koji su došli u Istočnu Slavoniju, ali treba znati da je JNA konstantno bila suočena sa masovim dezerterstvom.

Zabluda: Vukovar je hrvatski Staljingrad.

Istina: Usporediti Vukovar sa Staljingradom je vrhunska ludost hrvatske ratnohuškačke propagandne mašinerije. Vukovar nikad nije bio u potpunom okruženju jer je JNA ciljano ostavila 500 metara širok put kroz kukuruzište prema Bogdanovcima kojim je dva dana prije pada Vukovara pobjegao hrvatski zapovjednik Borković i dio pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica. U Vukovaru je 6 700 dobro naoružanih boraca izdržalo samo skormnih 66 dana protiv nešto više od dvostruko brojnije JNA, a u teoriji ratovanja je poznato da su za osvajanje nekog grada potrebne bar trostruko brojnije snage.

Zabluda: Hrvatski državni vrh bio je zabrinut za sudbinu civila u Vukovaru.

Istina: U transkriptu objavljenom u hrvatskom Dnevniku na pitanje hrvatskog zapovjednika Dedakovića može li evakuirati civile, Tuđman to rezolutno zabranjuje. Prema poznatoj hrvatskoj književnici i kolumnistici Vedrani Rudan, Tuđman je namjerno vratio nekoliko autobusa djece u Vukovar nadajući se da će Srbi nad njima izvršiti pokolj. Međutim, Tuđmanove bolesne vizije se nisu ostvarili i Srbi su svu djecu i civile evakuirali iz Vukovara. Dok je Vukovar padao Tuđman je sa Antunom Vrdoljakom igrao tenis.

Zabluda: Ovčara je najveći zločin u ratu u Hrvatskoj.

Istina: Na Ovčari je streljano oko 200 ratnih zarobljenika, a mnogi od njih bili su optuženi od vukovarskih civila, i Srba i Hrvata, za najteže zločine (među njima su najmanje 130 ubijena srpska civila prije početka direktnog ratnog sukoba), a među streljanim je bilo i stranih plaćenika, poput francuskog fašista Jean-Michel Nicoliera, jer su sve vrijeme rata u Vukovaru, a i u Hrvatskoj, Hrvati imali pomoć brojnih fašističkih i ultra-nacionalističkih organizcija iz zapadne Europe, pa se stotine stranih plaćenika i fašista nalazilo u hrvatskim paravojnim jedinicama, najviše u HOS-u, neoustaškoj organizaciji čiji je cilj bio Hrvatska sa granicom na Drini koja bi uključivala i pola Vojvodine i Sandžak. Postoje indicije da je streljanje na Ovčari izvršeno na temelju dogovora Tuđman – Aleksandar Vasiljković (šef KOS-a i američki agent), a da je tih 200 pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica koji su bili streljani izabrali Vesna Bosanac i povjerenik hrvatske vlade Marin Vidić Bili. Po broju ubijenih – 200 streljanjih pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica, Ovčara je najveći srpski zločin u Hrvatskoj. Za usporedbu, u Oluji je Hrvatska vojska ubila između 1 000 (po hrvatskim izvorima) do 2 000 (po srpskim) civila, uglavnom starijih od 80 godina koji su bili preslabi da pobjegnu. Samo u Oluji Hrvati su napravili najmanje 5 do 10 Ovčara, ali ne ratnih zarobljenika, nego civila.

Zabluda: Vukovar je grad heroj.

Istina: Prije nego što su hrvatske paravojne jedinice izvršile nasilnu mobilizaciju, u Vukovaru je bilo oko 1600 hrvatskih boraca, od čega više od polovine iz drugih djelova Hrvatske i BiH. Čak i oni koji su bili Vukovarci, bili su uglavnom djeca doseljenika koje su komunisti naselili u Vukovar poslije 2. svjetskog rata. U općini Vukovar živjelo je oko 37 000 Hrvata, što znači da je vojno sposobnih muškarca bilo najmanje 5 000. Prema tome, jedva nešto više od 10 posto vukovarskih Hrvata (i po neki Mađar i Srbin) se dobrovoljno priključilo hrvatskim paravojnim jedinicama. O kakvom onda herojstvu pričamo? Na snimkama, odmah po ulasku JNA u Vukovar vide se hrvatski vojnici koji plačućim glasom govore da su ih hrvatske paravojne jedince nasilno mobilizirale. Vidi se otac koji priča da su njegovi sinovi, pripadnici hrvatske paravojske činili zločine nad srpskim civilima u Vukovaru. O masovnom napuštanju položaja Hrvata i bježanja u Vinkovce, pa čak i u Srbiju, govori se čak i u propagandnom pamfletu hrvatske televizije” Heroji Vukovara”. Dezerterstvo je bilo glavni razlog poraza hrvatskih paravojnih jedinica i pada Vukovara.

Zabluda: Vukovar je okupiran.

Istina: U trenutku kada je ušla u Vukovar, 18.11.1991. Jugoslavija je još uvijek bila međunarodno priznata država, a JNA njezina službena vojska (u kolegiju Veljka Kadijevića od 11 članova bila su samo 2 Srbina),a Vukovar je bio grad u Jugoslaviji. Više od polovice stanovnika Vukovara JNA nisu smatrali okupatorskom vojskom, već oslobodilačkom, jer je ulaskom JNA u Vukovar prestao teror hrvatskih paravojnih jedinica, ne samo na srpskim civilima već i nad Hrvatima koji ih nisu podržavali

Zaključak: Na kraju ovog otriježnjujućeg teksta trebamo se zapitati: Je li agresija bila razbijanje Jugoslavije koje su na valovima hrvatskog klero-fašizma izvele udbaško-patrijske strukture i međunarodni centri moći – Washington, London, Berlin, Vatikan… ? Je li agresija bila izbacivanje Srba iz hrvatskog ustava, istih onih Srba koji su Hrvatsku (u avnojskim granicama) i stvorili? Je li agresija bila otpuštanje Srba sa posla i tjeranje da potpisuju izjavu o lojalnosti? Je li agresija bila ubijanje srpskih civila i rušenje njihovih objekata prije početka rata u Vukovaru i drugim gradovima i selima po Hrvatskoj? Je li agresija bila upad u Borovo selo HDZ-ovih paravojnika sa lažnim iskaznicama MUP-a, pucnjava po mještanima i držanje djece u vrtiću kao taoce? Je li agresija bila blokiranje kasarne JNA u Vukovaru i ubijanje mladih ročnika? Ili je agresija bila zakašnjeli pokušaj JNA da tome stane na kraj? Neka svako odgovori za sebe.

http://www.intermagazin.rs/rusenje-sram ... skog-mita/
Корисников грб
talican
 
Поруке: 8074
Придружен: Уто Мај 04, 2010 12:53 am
Место: somewhere under thunder

Re: Хрватска је прва напала Србе

Порукаод talican » Суб Дец 13, 2014 6:41 pm

Убиства Срба у Вуковару 1991. године je организовано од стране милитантне странке ХДЗ, којом су руководили локални моћници: Томислав Мерчеп и Благо Задро. У томе су им помагале страначке колеге: Јуре Марушић, Мирко Николашевић, Мартин Сабљић, Анте Врањковић и др. Циљ деловања вуковарског ХДЗ-а је био рат и етничко чишћење Срба из Вуковара, по налогу централе ХДЗ из Загреба. Ова убијања Срба су трајала од 1. маја па све до 18. новембра 1991. године, када су завршене борбе, а Вуковар ослобођен.

ПОЧЕТАК РАТА

1. маја 1991. у српском селу Бршадин, Хрват и члан ХДЗ, Михајло Мијо Геленчир убија свог комшију Србина Стевана Инића (1928.) из пиштоља. У Борову Селу исти дан хрватски полицајци долазе да скину југословенску заставу са петокраком, а постављају хрватску са шаховницом. Бивају заробљени од локалних мештана. Наредни дан око подне 2. маја 1991. долази око 100 хрватских полицајаца у Борово Село, који су имали задатак да пуцају на све живо. Тако су погинула два мештанина, а један тешко рањен. Одбарну Борова Села предводи угледан домаћин Вукашин Шошкоћанин. 12 хрватских полицајаца је погинуло, а 30-ак заробљено. У поподневним часовима долази 30 тенкова из Осијека, 12. оклопно-механизована бригада ЈНА, као тампон зона, која је имала улогу "миротворца". Заробљени хрватски полицајци су пуштени. То је била иницијална каписла која је требала вуковарске Хрвате да окрене против Срба.

Наредних дана ХДЗ преузима Радио Вуковар, који постаје "хрватски". Минирају се масовно српске куће и локали. У почетку је то било ноћу и то су радили "мерчеповци", а после и сами припадници МУП-а Хрватске, што ће рећи да је било организовано од државног хрватског система.
Минирани су ресторани "Крајишник" 15. априла 1991, "Сарајка" и "Туфо" 3. маја, "Брдо" 6. маја, "Мали рај" 28. јуна, "Попај" 2. јула, "Точак" 21. јула, "Чокот" 24. јула, "Шид" 30. јула. Минирани су киосци београдске "Борбе". Возачи који су довозили комбијем штампу из СР Србије на ћирилици били су претучени, а возила су им заплењена. Почела су убиства виђенијих Срба на сваком кораку: Младен Мркић, Јован Јаковљевић, Симо Поњевић и др.
Повереник хрватске Владе за Вуковар, Марин Видић звани Били је писао писма свим републичким руководиоцима, чак и опозиционим лидерима у СР Хрватској о томе шта се дешава у Вуковару, да Мерчеп и његови људи праве рат. То руководству у Загребу није забрињавало, напротив. Они су знали да све иде по плану. Мерчеп се извукао из Вуковара и отишао у Загреб 13. септембра 1991. преко "кукурузног пута" када је рат увелико трајао.

РАТНО СТАЊЕ

Датум почетка рата се узима 29. јул 1991. када су два припадника ЈНА који су из вуковарске касарне, где је био смештен 12. понтоњерски батаљон ЈНА са регрутима на редовном служењу војног рока, дошли у пошту у Борово Насеље, да предају писма. Ту их је напала патрола хрватске полиције. Они су успели да се одбране и некако се вратили у касарну. Наредни дан је и касарна у Вуковару била опкољена. С обзиром да тај терор и малтретирање становника Вуковара није могао вечно да траје, а и касарна ЈНА је била под блокадом. Генералштаб ЈНА у складу са својим уставним овлашћењима реагује, тада још увек важеће државе СФРЈ. Тим пре и што је вуковарска касарна ЈНА била блокирана и није заузета током целог времена рата... Наредних месеци из СР Србије долазе јединице ЈНА које су биле послате да одблокирају касарну, а терористе ухапсе.

Тактика ЈНА код ослобађања Вуковар је била "крени-стани" што је толико умртљавало борбени морал. Било је и преживелих Срба у вуковарском обручу који би могли да сведоче о томе шта се тамо дешавало, али многи нису вољни из два разлога. Прво, јер поново се враћају у тај пакао, а други, јер многи се боје, да не би имали какве последице. У вуковарској болници, коју је водила Др Весна Босанац дешавале су се стравичне ствари, чак и вађење органа Србима, који су продавани после широм Европе. Ту су постојали камиони који су превозиили српске цивиле на Дунав, затим их на обали убију и тако пошаљу за Србију. Међутим, када траје гранатирање града камиони ка Дунаву не иду, па је то спасило живот неким Србима, ако се налазе у камиону смрти.

КРАЈ РАТА

Завршне борбе за ослобођење Вуковара су почеле почетком новембра месеца 1991. Тада више није било повлачења, већ се преко Лужца пресекла веза између Вуковара и Борова Насеља. Хрвати упорно тврде како је у Вуковару извршен геноцид.. зову Вуковар градом хероја и сл. Две ствари су нелогичне..

Први је тај, што, да јесте извршен геноцид у Вуковару ниједан Хрват не бих извукао живу главу. А пар хиљада Хрвата је отишло у Винковце после ослобођења. Не зато што их је неко терао, већ зато што су сами хтели и нису хтели живети у Вуковару са Србима. Приликом заробљавања хрватских паравојника, заробљено их је више од 400. Дешава се да неки људи из Територијалне Одбране Вуковара (српска власт), међу "рањеницима" из болнице препознају злочинце, препознавају им свеже ране у руку и ногу... Схватају да се ради о великој подвали. Они самоиницијативно доносе одлуку, да те "рањенике" побију на Овчари. Међу њима је био нпр. Синиша Главашевић (пре рата новинар, а за време рата извештавач из Вуковара), за кога се касније сумњало да је послат на Овчару из разлога јер је преко радија Вуковар, отворено прозивао Фрању Туђмана и Владу Хрватске, зашто не помогну "обрану Вуковара". Што би значило да ако он жив дође у Винковце, да би могао међу Хрватима изазвати буну великих размера, а самом Туђману великих проблема. Из истог разлога су се Туђман и Мерчеп јесени 1991. посвађали, јер је Фрањо Туђман играо тенис, док су Хрвати гинули у Вуковару. Разлог зашто је Туђман имао такве потезе јесте, што су њему слике срушеног Вуковара и 200 побијених на Овчари требали у пропагандно-медијском рату против Срба. Како би он ишао по свету и тако добио подршку за злочиначке акције "Олуја" и "Бљесак" 1995, које су се десиле пар година касније.
Град хероја Вуковар не може бити, јер га нису успели војно задржати. Не може бити знак једнакости између Вуковара и Москве и Петровграда (за време Другог св. рата!)

Слика
Корисников грб
talican
 
Поруке: 8074
Придружен: Уто Мај 04, 2010 12:53 am
Место: somewhere under thunder


Повратак на ТАКТИКЕ - Дневна политика

Ко је на вези

Корисника прегледа овај форум: Нема регистрованих корисника и 2 госта