Bilješke o Crnoj Gori

Теорије о пореклу Срба, Историјски извори, Митови, Епови, Обичаји Срба, Етнологија, Народна култура, Антика, Средњи Век, Новија историја, Археологија, Генетика, Антропологија, Лингвистика...

Bilješke o Crnoj Gori

Порукаод Aнa » Сре Јан 11, 2012 8:36 pm

Timeleone Vedovi bio je italijanski publicista, a svoju spisateljsku aktivnost posebno je bio razvio u drugoj polovini XIX vijeka. Rodom je bio iz Mantove, a od 1854. do 1859. godine službovao je u Dalmaciji kao austrijski činovnik. U toj prilici sa velikim zanimanjem upoznavao je kulturu i običaje slovenskog življa. Niz književnih i publicističkih tekstova koje je potom objavio prožeo je romantičarskim duhom razvijanim i potvrđenim u njegovim kontaktima sa Tomazeom i drugim Italijanima koji su u Italiji širili znanja o Slovenima, njihovoj kulturi, običajima, narodnoj poeziji itd. Objavio je knjige o Bosni, o Crnoj Gori, koju čitaocima predstavljamo u prevodu, o obali Jadrana, sastavio je i jednu antologiju slovenskih ljubavnih pjesama.

Knjiga o Crnoj Gori koju je napisao šezdesetih godina prošlog vijeka spada u posebnu vrstu istorijske građe: iza neutralnog i bezličnog naslova krije se štivo ispisano sa mnogo istorijske i političke strasti. Vedovi je, naime, tu knjigu napisao na talasu ideja koje su karakterisale period italijanskog romantizma i period Preporoda, na talasu, takođe, onih ideja koje su uticale na formiranje savremene Evrope, prostora koji je u ono vrijeme postajao otvoren za društvenu, političku i kulturnu afirmaciju mnogih do tada sputavanih naroda. Činjenica da je knjigu posvetio Garibaldiju, simbolu ujedinjene Italije, i Nikoli Tomazeu, rodoljubu i intelektualcu koji je čvrstim vezama bio spojen sa našim krajevima i našom kulturom svjedoči o tom posebnom tonu koji prožima čitavu knjigu i čini je višestruko zanimljivom i vrijednom.

Željko Đurić



NARODNI OBIČAJI

Crnogorac je viskog rasta, jakih mišića, veoma oštrog sluha: najljepši primjer slovenske rase kojoj pripada. Njegova koža je preplanula od sunca pošto od djetinjstva ide polunag. Prednji dio glave je najčešće lijepo oblikovan, lice pomalo široko, što se posebno vidi kod žena; kosa je kestenjaste boje, ponekad tamne, rijetko je crna; profil ima uglavnom markantnu liniju, nos je pomalo povijen; oči, iako veoma žive, nemaju onaj oholi izraz kao kod Turaka, glas im je jak kao i samo tijelo, budući da pod teretom od 250 ili 300 libri idu po onim svojim neprohodnim stazama, preko strmih i jalovih planinskih urvina, nestanu pa se pojave u daljini lagani kao hrtovi.

Po narodnim običajima Crnogorci su bliski stanovnicima Dalmacije; njihova odjeća sastoji se od kaputa, jačerme, koji je od obične vune, i od korzeta, prsluka koji je u struku stegnut jednim pojasom, pripašnjačom, za kojim drži zadjenuta dva pištolja i jedan dugi turski nož, handžar. Uzane pantalone su do gležnja i iste su boje kao i kaput; na nogama su opanci, neka vrsta cipela koje imaju podlogu od sirove volovske kože a na gornjem dijelu stopala vezuju se uzicama oputama, takođe od kože, ovnujske ili ovčije, koje su pričvršćene na krajevima podloge; jedna veoma dugačka oputa ide oko gležnja i pričvršćuje opanak koji pokriva samo mali dio pete. Nekad imaju i cipele od crvene, žute ili crne kože, nazvane đemelije ili nestve, raznih oblika, koje većinom žene koriste u svečanim prilikama, dok su opanci doista narodna obuća i svi ih imaju. Iz njih vire vunene čarape raznih boja, terluci. Na glavi je crvena kapa a oko nje se omotava šarena marama. Po visini i obliku kape, peškiru, razlikuju se pojedine nahije kojima stanovnik pripada. O ramenu nosi dugu pušku, kao one albanske, glava mu je obrijana, a samo na potiljku pušta da izraste perčin koji ponekad pada unazad, kao kod Kineza; brkovi su na velikoj cijeni, ostatak brade je obrijan. Oko vrata nosi vunenu ili pamučnu maramu koju vezuje na grudima; i nikada se ne odvaja od ogrtača, struke, koji mu je i postelja i pokrivač i zaštita od kiše i hladnoće. Košulje imaju samo oni dobrostojeći budući da je platno jedina tkanina koja se tu ne proizvodi nego je treba kupiti u inostranstvu, dok svu ostalu odjeću sami prave od ovčije vune.

Crnogorska žena nosi košulju zakopčanu do grla metalnim kopčama, rukavi su široki i slobodni, izvezena je po rubovima, duž šavova i na prednjem dijelu; suknja je sprijeda otvorena do dolje, otvor je obrubljen i ukrašen, ujedno je i suknja i steznik; zove se modrina ako je tamnoplava, bilaka ako je bijela. Korzet je, potom, neka vrsta prsluka bez rukava koji se kopča naprijed i zajedno je sa suknjom stegnut u struku jednim pojasom od šarene vune. Kecelja, pregača, koja je tkana od vune seže do pola noge. Ima običaj da na desnom boku nosi nož sa povijenim sječivom, britvu, okačenu za kožnu kopču. Sodak, konačno, jeste neki ogrtač od bijele ili modre vune, elegantnog kroja, koji je kraći od suknje i, kao i ona, otvoren naprijed i ukrašen crvenom tkaninom kao i neobičnim gajtanima i šljokicama; na nogama se nalaze čarape ili bječve već spomenutih boja, na njima su opanci ili šarene cipele. Djeca obično idu polunaga, a djevojčice do deset godina su gologlave, zatim nose crvenu kapu.

Kapa, koja označava djevicu, bude pokrivena, pošto se djevojka uda, maramom od bijelog platna, crnog ili braon ako je riječ o udovici. Kao što je oružje ukras muškaraca, tako su ornamenti na kapi i na sodaku, ukrasi kod žena; to su limena ili kalajna srca ili polumjeseci, privjesci, staklene kuglice, nemirne šljokice, ukrasi od bojenog stakla, okačeni dukati, cvijeće svježe ili od papira, paunovo perje, školjkice, koščice riba, neobični gajtani od svile ili vune, naušnice ili prstenje od kalaja ili mesinga.

Prema Viali de Somieru, Crnogorci često dožive priličnu starost; taj Viala tvrdi da je u svojim obilascima Crne Gore vidio, u jednom selu blizu Njeguša, jednu porodicu koja je imala šest genealoških generacija. Čukunđed je imao 117 godina, njegov sin 100, sin od ovoga 82, a njegov 60 godina, dok je sin ovog posljednjeg imao 43 godine i imao je sina od 21 godine koji je bio otac dvogodišnjeg djeteta.

Crnogorci su vješti strijelci iako koriste puške lošeg kvaliteta. Crnogorac se redovno bavi lovom i čim završi poljske poslove smatra da je ispunio sve svoje obaveze; ženi ostavlja sitne poslove, a on se potrudi oko nečega samo onda kad ga sopstvena naklonost na to podstakne. U vrijeme kad ima važnih poslova, koji okupiraju njegov um, kao što se često dešava u takvim društvenim okolnostima, muškarac ne dolazi kući da pomogne u poslovima koje je potreba natovarila ženama, nego samo puši svoju lulu smatrajući da pokazuje važnost svog pola time što žene smatra robinjama. Crnogorke ne samo da ljube ruku muževima, prema orijentalnom običaju, nego to čine i strancima; ako pak vladika odobri njihovu posjetu, svi ga dočekuju sa najvećom gostoprimljivošću. U Turskoj i u Crnoj Gori muškarac je despot a žena robinja, s tom razlikom što se u Turskoj prema njoj ophode kako im padne na pamet i smatraju je dijelom namještaja u kući, kao što konj pripada gospodarevoj konjušnici, dok je u Crnoj Gori žena kao mazga za sve teške poslove; ona nema druge prednosti do one da živi u hrišćanskoj zajednici. Običaj je kod Crnogoraca, kao i kod Turaka i Morlaka, da pred strancima izbjegavaju pominjanje sopstvene žene, a kad to ne mogu, dodaju neku vrstu izvinjenja, kao: Da prostite moja žena - kao da značaj muškarca može biti ugrožen spominjanjem žene. Ona se, međutim, ne osjeća poniženom zbog takvog ponašanja prema njoj budući da je na to navikla. Žena prema strancima pokazuje jednaku poniznost kao i prema muškarcima iz svoje porodice.

Svadbeni običaji su gotovo isti kao kod Morlaka (brđani u Dalmaciji); svadba se slavi uz mnogo izliva radosti; jelo i piće glavni su djelovi proslave čije trajanje zavisi od imućnosti mladenaca. Ako neko hoće da sklopi brak, kaže Peter, on objelodani svoja osjećanja najstarijem i najbližem rođaku porodice. Ovaj se uputi u kuću izabranice i traži od roditelja njenu ruku. Rijetko se dogodi da bude odbijen. Ako djevojka ne prihvati zahtjev mladoženje ovaj skupi nekoliko drugova i gleda da je uhvati kad je sama pa je onda silom odvede da ih sveštenik blagoslovi. Mlada kao miraz nosi samo svoju odjeću i nekoliko grla stoke. Svadba traje jedan ili više dana, zavisno od ekonomskog stanja porodica. Valjano se jede i pije, puca se neprekidno iz pištolja i pušaka, u cjelini uzev ceremonija je ista kao kod Morlaka.

Otmica se, pak, ne dešava samo onda kada djevojka uskrati ruku mladoženji, ili kad roditelji ne daju svoj pristanak, nego i kada se napravi takav dogovor. Ako otmice nema, oni koji traže mladu, prosci, snabdjeveni namirnicama, idu kod roditelja mlade i traže da bude žena njihovom sinu ili prijatelju; zatim uz obilno jelo i piće bude utvrđen bračni ugovor. Pošto prosci završe svoje, glava porodice zatraži neko vrijeme da razmisli da li mu ponuda odgovara; pa kada utvrde taj dan, prosci se vraćaju i pošto večeraju i svaki od uzvanica, po starom običaju, tri puta popije, a vođa prosaca ponudi djevojci čašu vina. Ako ona prihvati, to znači da su roditelji saglasni poslije čega joj prosci daju jabuku sa novčićem koju ona predaje ocu, bratu ili dragom starješini kuće. Pošto se utvrdi bračni ugovor između prosaca i roditelja izabranice, odredi se dan kada mladoženja treba da dođe po nju. Tog dana skupi se družina rođaka i prijatelja, koju čine svati; tu su i kum i dva djevera, na usluzi mladoj. Tako skupljenu družinu predvodi barjaktar i ona se uputi, pješke ili na konjima, što zavisi od razdaljine, mladinoj kući gdje se ruča prije odlaska u crkvu. Pošto se privedu kraju ručak i duga nazdravljanja, uzvanice zajedno sa rođacima mlade idu do crkve. Mladoženja se ubrzo vrati i pošto poljubi taštu koja ga čeka na pragu kuće, ova ga dariva maramom, nekom vrstom peškira vezenog na krajevima, koju mu omota oko vrata; on na to obično uzvrati novčićem; nakon čega se ponovo pridruži kumu i svatovima. Duž puta zastaju da jedu i piju pa uz pucnjavu iz pištolja mladu konačno dovode u crkvu. Kada se završi obred, upute se u kuću mladoženje. Starješina, glava kuće, ide u susret snahi i na pragu joj daje da pomiluje dijete, onda svekrva daje snahi rešeto puno oraha i badema kojima ona zaspe svatove i kuću; prije no što u nju uđe, poljubi prag poslije čega je od ostale družine odvajaju dva ili više djevera koji sami sa njom večeraju. Pošto se završe dapi, djeveri je otprate do spavaće sobe gdje, dobivši blagoslov od oca ili od onoga ko ga zamjenjuje, dolazi mladoženja u pratnji kuma koji tamo ostaje sve dok se mladi ne raspašu. Nakon toga pucnjem iz pištolja obavijesti o tome družinu i vraća se sa djeverima do ognjišta da razmiče žar i pepeo dok im ne donesu rakiju i suve smokve. U zoru narednog jutra djeveri odnose mladima vino, hljeb, pogaču, pečeno pile. Mlada onda ustane, poljubi svekra, kuma, svatove i ostale prisutne; njima se pruži lavor sa vodom i oni tu ubace jedan ili više novčića. Kada bude vrijeme ručku, mlada skine djevičansku kapu i stojeći i klanjajući se odgovara na zdravice. Posljednjeg dana slavlja dariva svatove koji su joj, prethodno, poklonili prstenje, novac ili drugo, nakon čega se svi vraćaju svojim kućama.

Trudnoća ne mijenja uobičajeno ponašanje Crnogorki; porodi se tamo gdje je priroda iznenadi i potom nastavlja svoje poslove.

Upravljanje porodicom dodijeljeno je starješini, njemu pripadaju vrhovna čast i vlast. Ustalili su se neki religiozni običaji u nekim važnim prilikama tokom godine. Uveče uoči Božića stavlja se na vatru velika grana, badnjak, koju glava porodice osveti vinom unakrst, zatim na nju baci žita, poželi sve najbolje i traži od neba blagoslov za kuću, za prisutne i za ostale, za napredak porodice i za dobru žetvu, na šta prisutni odgovaraju: neka bude tako, i pucaju iz pušaka u znak radosti govoreći jedan drugom: dobro ti došlo Badnje veče. Potom sjednu za trpezu: na sredini stola, zadjenute u hljeb ukrašen bršljanom, gore tri svijeće omotane trakama u slavu Trojstva. Od svake poslužene hrane poneki zalogaj bace na badnjak koji gori. Na dan Božića po kući prostiru slamu u znak sjećanja na Hristovo rođenje. Za Novu godinu pale se za trpezom iste one svijeće od Božića; prije no što počne da pije, glava kuće poželi svojima zdravlje; pošto otpije, blagosilja ih tri puta i prospe vina na svijeće da bi ih ugasio; ako neka slučajno ostane upaljena, to je znak dugog života za onog ko se našao ispred nje. Za Uskrs rano jutrom nose kaluđeru u crkvu, blagoslova radi, pečeno jagnje, kuvana jaja, sir, hljeb i so; ono što preostane od objeda zapali se, pošto blagoslovena hrana ne smije da se rasipa.

Uoči svetog Jovana Krstitelja čobani po brdima pale vatre koje, osim što su u slavu svetog Preteče, predstavljaju, po njima, zaštitu od uroka.

Obilježavaju se i slave; prethodno veče najmlađi član, u ime starješine kuće, obilazi zvanice i kad stigne na vrata prijatelja, izgovori uobičajene riječi: „Božija kuća je vaša. Pozdravlja vas moj otac i poziva da večeras dođete na čašicu rakije; pričaćemo i prekratićemo noć; poslužićemo se onim što je donio starješinin sveti zaštitnik". Prijatelji tada bez odlaganja krenu na put i kad dođu, pozdrave domaćina: „Dobro veče, srećna ti slava, da je slaviš u zdravlju i veselju mnogo godina". Onda sjednu za trpezu i jedu, piju, razgovaraju i pjevaju zdravice u stihovima. Takve proslave protegnu se obično na tri do osam dana i pogubne su po ekonomiju domaćinstva. Kad neko umre oplakuju ga glasno cijela familija i svi prisutni; zatim ga rođaci i prijatelji odnesu na bdjenje. Da ih tamo ne bi san iznenadio, naizmjenično se mole i nazdravljaju rakijom za pokoj duše preminulog. Narednog dana počinju posjete uz izraze saučešća, oplakivanje i prigodne besjede; potom žene iz susjedstva pjevaju tužbalicu u slavu pokojnika prateći kovčeg do crkve.

Kada se završi crkveni obred, time što se poljubi pokojnik, posmrtni ostaci odnesu se na groblje i pošto se spuste u raku, najbliži rođak prvi baci zemlju. Onda se povorka uputi u kuću žalosti i tamo se priredi pogrebna gozba koja se ne razlikuje mnogo od svadbenog ili slavskog račka, ili od kakve druge svečanosti. Svi rođaci umrlog u znak žalosti nose crne kape ili okrenute naopako, a žene smeđe ili tamnoplave marame, dok crnim velovima prekrivaju žive boje odjeće. Tokom nekoliko mjeseci nakon sahrane člana porodice, naročito u praznične dane, žene na koljenima nanovo oplakuju pokojnika, poručuju mu štošta iz onoga svijeta i cijede na grob vodu očišćenja.

Odlomak tužbalice, doslovce preveden sa slovenskog, koju je plačući pjevala neka sirotica idući za kovčegom pokojne majke:

Majko moja, dušo moja,
Majko moja, blago moje,
Majko moja, brano moja,
Majko moja, ukrase moj,
Majko moja, radosti moja,
Majko moja, živote moj,
Majko moja, majko moja,
Tri dana sam ti pomagala,
Tri dana sam te okretala,
Tri dana sam te tješila,
Služila sam te čitavog života.
A ti si prema meni bila surova,
Napustila si me,
Ostavila si me ovdje samu,
Samu kao jadnu siroticu.
Kuku! Nose mi je,
Vode je u njenu vječnu kuću,
Nose mi je! Nose mi je;
Polako, polako, čekajte:
Ne nosite tako brzo moju majku,
Oh, gleda me moja majka!

Gleda ovu nesrećnicu,
Gleda ovu uplakanu,
Gleda ovu jadnicu kukavnu.
Ah, ti više ne gledaš.
Ti ideš za svojim životom.
Jadna ja, za nesreću rođena!
Brate moj, brate moj,
Šesta je godina
Da si me ti ostavio,
Ali mi je tu bila majka.
Sada su mi i nju uzeli,
Više nemam nikoga,
Jadnica sam napuštena,
Toliko, toliko nesrećna.
Dala bih sve blago,
Dala bih cio svijet,
Žrtvovala bih svoj život,
Život svoj i dušu svoju,
Ali, uzalud ja jadikujem,
Nose mi je
Jadne mene nesrećnice!!!
Sve sam izgubila,
Blago sam izgubila,
Radost sam izgubila,
Život sam izgubila,
Dušu sam izgubila,
Svoju majku sam izgubila,
Majko moja, majko moja.
Kako ću se sad vratiti kući?
Šta da radim sama?
Kome riječi svoje da uputim?
Niko mi neće odgovoriti,
Ostaću napuštena,
Plačući stalno,
Uvijek ću svoju majku zvati,
A ona više neće odgovarati.
Zvono te zove
Kaluđer moli za tebe,
A mi te oplakujemo.
Grob je otvoren,
Moraju te, kuku, pokopati!
Nemojte tako brzo, molim vas,
Ne mogu stići da je ožalim,
Ne mogu da majku poljubim.

Crnogorci su, kao i Morlaci, veoma sujevjerni; vjeruju u postojanje dobrih i zlih duhova, dobre sreće, nesreće, vještica, čarobnjaka, napasti, mora ili morina, vampira, vukodlaka, patuljaka, mačića. Vjeruju da su svijetla lutalice, svjećice, u stvari zle utvare koje nijesu, međutim, mnogo hrabre: ako vide da ih se neko plaši ili da bježi od njih, gone ga; bježe, pak, od onog ko im se hrabro suprotstavi.

Eho, Vada, po njima je zli duh koji živi u pećinama i uživa u tuđoj nesreći. Tim i dragim izmišljenim bićima oni pripisuju neke dobre ili loše osobine. Vila, nešto između žene i boginje, lakša od ljudskog obličja i nalik na hrišćanska duhovna priviđenja, po prirodi je dobrostiva ali ako je ljudska oholost rasrdi, umije da bude fatalna.

Zmija je znak radosne vijesti, osobito zato što se vjeruje da ona čuva sakrivena blaga. Vjeruju u prikazanje mrtvih svojim dragima, kao i u postojanje opsjednutih. Postoji potom i niz sujevjerja koja nemaju posebno obličje ali koja nijesu, zato, manje smiješna: onaj ko u božićnoj večeri vrata kuće ukrasi granama bršljana, ili se u noći na Sv. Jovana umije rosom, ili natrlja gradi bijelim uljem, cijele godine biće zaštićen od čini. U zoru na Đurđevdan duvaju u svirale od smokvine ili jasenove kore, vjerajući da tokom godine zle čini ne mogu djelovati tamo dokle taj zvuk dopire. Preskakanje vatri, što ih čobani pale uoči Sv. Jovana, čuva od groma i od dejstva zlih duhova. Ako se zvoni ili se prstima prave rogovi moguće je odagnati oluju ili vještice koje se kriju u oblacima. Na dan Preobraćenja Sv. Pavla udaraju sjekirama deblo maslina govoreći: „Preobrati se u plod kao što se sv. Pavle preobratio u vjeru"; kad ne bi tako uradili, berba maslina sasvim bi propala. Na dan Nevinih djeci daju da štapićem udaraju lozu i da govore: „Rađaj, rađaj, o lijepa lozo, inače ću te isjeći". Za bolesti postoje čudni ljekovi: hljeb koji je blagosloven na dan Sv. Vlaha i jaja blagoslovena u Sv. Subotu, lek su protiv grlobolje. Ko pati od upale oka, herpesa ili druge upale, može se toga osloboditi ako se umije dok zvone zvona na dan Uskrsnuća. Maslac od mlijeka muženog na dan Mrtvih melem je za sve rane. Komad uglja koji je godinu dana bio pod kamenom, ako se izvadi na dan Sv. Lovre ozdravljuje od trodnevne groznice, kao i prislanjanje na čelo desne ruke nekog mrtvaca. Vizantijski novčići, zvani sv. Jelena i oni mađarski sa Majkom Božijom, zvani sv. Ana, pomažu protiv padavice. Žena koja ne može da ima djecu treba da priloži nešto tajno i da skupi sedam sveštenika koji će blagosiljati ulje i preći pragove kuće za koje se smatra da su začarani na dan vjenčanja. Loš je znak kad drva u ogništu pucketaju, kad ovca ojagnji crni fetus, kad ih za stolom sjedi sedam ili trinaest, kada se sipa lijevom rukom, prosipa ulje ili so, kada se dva štapića ili nož i kašika namjeste u obliku krsta, kada se u kuću kroči lijevom nogom, kad pas zavija, sova huči, kada kokoška kukuriče kao pijetao.

Imaju neke amulete, zapise, koji se sastoje od komadića hartije savijenih i smotuljanih koji sadrže neku pisanu poruku ili molitvu. Oni koji ih dijele govore o njihovoj pogodnosti u raznim prilikama, počev od pažljivog posmatranja plamička jedne blagoslovene svijeće. To su samo neka od njihovih vjerovanja. Jednostavnost života, odlaženje u lov, trčanje i osobine klime predstavljaju osnovu zdravlja Crnogoraca. U Crnoj Gori nema ljekara, nego ti brđani koriste njima svojstvene ljekove. Univerzalni ljekovi su vino, rakija, biber i vatra oko koje leže, najčešće odjeveni i umotani u vunene pokrivače. Imaju običaj, u slučaju bronhitisa, da se mažu kuvanom mješavinom rakije i bibera; u slučaju stomačnih tegoba koriste pelen, poremećaje varenja liječe rakijom i malom dozom ugrijanog baruta, kao i rakovima koji budu živi zgnječeni i stavljeni na trbuh.

Kad imaju trodnevnu groznicu, liječe se rakijom, baratom, biberom; zimi bivaju pokrivani pored vatre, ljeti su pod jakim suncem. Za bolesti materice topla pržena jaja na stomaku i suve čašice; protiv kamena su topli napici od korijena divlje ruže, od špargle i malo šalitre. Za grudobolju napici od žalfije, žumance kuvano i dobro izmiješano sa katranom i bijelim medom. Protiv zatvora koriste rakiju, med i borovu smolu, sve prokuvano. Protiv čireva katran, pelen i protiv glista čaj od pelena ili oguljeni i preprženi bijeli luk. Rastvor bijelog meda u mlakoj vodi koriste protiv astme, a kod problema sa hemoroidima kataplazmu od praziluka. Kao snažan diuretik koriste mozak svrake prepržen i rastvoren u vodi. Veoma se mnogo bave hirurgijom, za rane koriste ulje, so, žumance, gips i mljeveni plavi kamen, sve pomiješano. Za grizlice koriste ruzmarinovo ulje, kod iščašenja povezi od konoplje natopljeni u bjelancetu, krv puštaju brijačem ili britvom na leđima, iz ruke, iz nosa i, pri krvarenjima u mozgu, iz čela. Kod kontuzija koriste sirće i pepeo; na rane od vatrenog oružja stavljaju kožu od tek ubijenog jareta i grudvice zečije dlake. Kod oteknuća i hroničnih tumora probijaju kožu dio po dio i umeću po komadić kukurijeka. Sa velikom lakoćom namještaju slomljene kosti. Uobičajene namirnice Cmogoraca jednostavne su; jedu kao i njihovi preci: oskudica ih čini trezvenim, a izobilje neumjerenim. Hljeb je najčešće ječmeni, sa dodatkom prosa, muhara i pira, obično u obliku pogače koju peku u ravnom dijelu ognjišta, stavljajući na tijesto užareni poklopac (sač), kojega prave od gvožđa, ili pečene gline (crepulja), preko čega natrpaju žara i pepela; kad su svečanosti, prave đevreke i priganice. Dosta se hrane mlijekom, bijelim lukom i skorupom (kajmak) iz mješine, sirom, crnim lukom, jajima prženim s pršutom; ćevarom. Veoma vole zatop, to jest mješavinu „škembića" i pržene jagnjeće bijele i crne džigerice; kao i luk i suvo meso sa slaninom; veoma vole kaštradinu i dimljene pršute. Obožavaju pečeno meso i na drvene ražnje natiču jagnjad koju peku na laganoj vatri. Neutoljivu žeđ imaju za alkoholnim pićima, s oduševljenjem piju vino, čisto i sa mlijekom; kad nema vina piju kisjelo mlijeko, surutku i sirće sa vodom. Za doručak najčešće jedu hljeb, kajmak iz mješine i bijeli luk, i piju mlijeko; za ručak čorbu, crni luk, bijeli luk i sir; rijetko jedu meso. U dane uzdržavanja i posta jedu kuvani zeleniš bez imalo ulja; uoči Božića, bakalar. U praznične dane obavezno mora biti pirinča, pečenog mesa, pšeničnog hljeba, vina ili rakije.

Sto je veoma nizak, jedna posuda, zdjela, zajednička je za sve koji jedu.

Jedan jedini drveni bokal, bukara, zamenjuje bocu i čaše. Sjede na rastičnim klupicama sa tri noge, stocima; kad nema stolica, ostanu da kleče. Žene služe i nikad ne sjede za stolom sa muškarcima; dok je večera, najmlađa u kući komadom upaljenog luča osvjetljava prostoriju.

Mjesta gdje stanuju prije se mogu nazvati kolibama nego kućama; malo ih je sa malterisanim zidovima, a više na suvo, pokrivenih kamenim pločama ili snopovima slame, raži ili barske trave. Četiri velike grede pobodene u zemlju predstavljaju njene glavne nosače; zidovi od upletenog pruća, malter od gline pomiješane sa volovskom baljegom, pod je gola zemlja, vrata su i prozor i dimnjak. Čitav prostor između zidova predstavlja obično jednu jedinu sobu i služi kao kuhinja, kao spavaća soba, spremište za žito, štala i tor. Četiri daske na isto toliko pobodenih stupčića u jednom uglu staništa, sa malo slame odozgo i jednim vunenim pokrivačem, predstavljaju krevet, odar; drugi pokrivač zamjenjuje zastor. Spavaju poluodjeveni, zimi blizu ognjišta, ljeti pod otvorenim nebom. Supružnici spavaju zajedno samo do vremena za porođaj. Za novorođenčad imaju male kolijevke izdubljene u deblu, za odjeću sanduk, spremište za žito, ambar, ako je od drveta, kosi, ako je od upletenog pruća. Ognjište je najčešće u sredini kuće, načinjeno je od utabane gline i oivičeno kamenjem unutar kojeg se nalaze drva i žar. Dim zacrnjuje ono malo namještaja i prlja sve drugo. Osim pomenutog, pokućstvo je sljedeće: jedno bure za vodu, fućija, kanta za mlijeko, pokoji zemljani lonac, pekač (crepulja) za pogače, sprava za pepeo i za podizanje pekača, zvanog popećak, nekoliko drvenih kašika, jedna okrugla lopata da se pogače oblikuju i odnesu do ognjišta, lopar. Neki imaju male limene svjetiljke sa jednim ili dva kljuna, nalik na stare vječne svjetiljke; ko ih ima, troši u njima maslo, drugi drže upaljeni luč ili suve štapiće brijesta.

Crnogorci se ne bave nikakvom drugom proizvodnjom ili zanatom izvan zemljoradnje i stočarstva; zemljoradnja je slabo napredovala i ako se izuzme dolina Bjelopavlića i još poneki dio zemlje, njive se obrađuju samo ašovom. Sađenje krompira je uveo kod njih episkop Petrović I, te je sada rašireno. Sadi se i kupus, bob i drugo korisno povrće, pa ipak, prinosi nijesu usklađeni sa brojem stanovnika pa najčešće mnogima nedostaje za izdržavanje i ne znaju kako da kupe soli za hljeb, zbog čega ga ponekad jedu neslanog. Brojni su slučajevi migracije, posebno poslije žetvi; budući da je vladika onemogućio pređašnji sistem pljačke, oni najsiromašniji prinuđeni su da izdržavanje potraže u plodnijim krajevima. Često idu u Srbiju koja se može nazvati majka zemlja Crne Gore. One, pak, koji su se istakli u ratu zadržavaju rodoljubi koji skupljaju priloge da bi im obezbijedili sredstva za život. Glavni crnogorski proizvodi za izvoz su: voće, kaštradina, slanina, perad, slatkovodne ribe, naročito ukljeve, rakovi, puževi; zimi su to zečevi, divljač, krompir, sir, zeleno povrće, loj, maslo, jaja, lišće sumaka i naročito drva za ogrijev. Uvoze vino, ulje, barut, olovne kugle, žitarice, lozovaču, tkanine i drugo. Najpoznatija pijaca je ona u Kotoru koja se održava tri puta sedmično; iako su posjećeni i vašari u Herceg Novom, Budvi i u dalmatinskim okruzima koji su pod Kotorskom kapetanijom.

Iz političkih razloga prema Crnogorcima se primjenjuju iste one mjere opreza kao i na pijacama uz tursku granicu. U pijačne dane izvjestan broj Crnogoraca dobije dozvolu da uđe u Kotor, ali samo pošto odlože oružje, ili na samoj pijaci ili na gradskim vratima. Ženama je dozvoljen slobodan prilaz, bez ikakvih uslova. Pijaca ima i na turskoj granici, ona u Žabljaku i ona kod Spuža. Sa Velikog vrha, na koji se za dva sata hoda od Cetinja stiže putem za Dobroselje, može se vidjeti pijaca u Žabljaku, tok rijeke Morače i Skadarsko jezero.


Crna Gora godišnje iz Kotora izveze:
500 grla goveda,
2500 uškopljene jagnjadi,
650 tovara sira,
2500 tovara dimljene ukljeve, pastrmke i skobalja (vrsta ma-le ribe iz porodice Cyprinus L.)
2600 (oko) kornjača,
1000 prasadi,
25 tovara usoljenog svinjskog mesa,
Od 30 do 35 tovara vune,
Od80do 100 tovara loja,
Od 4000 do 4500 tovara krompira,
Od 2000 do 2500 tovara glavičastog kupusa,
Od 2000 do 2500 tovara lišća sumaka,
Od 250 do 300 tovara bora,
Od 10 do 20 tovara sirovog voska,
2000 mjerica mahunastog povrća,
10000 pari pilića,
1200 konjskih tovara drveta za ogrijev, leda i dragog.

Uvozi u Kotor:
1200 tovara soli,
2500 buradi vina,
25 buradi ulja,
2500 aršina tkanog platna,
2500 marama,
1000 crvenih kapa,
500 pokrivača,
30000 pari opanaka, cipela od sirove kože,
10 tovara bakra,
35 tovara gvožđa,
10 tovara običnog stakla,
11 tovara voštanih svijeća,
20 tovara pirinča,
10 tovara bakalara.

Kod Crnogoraca nema nikakve manufakture, vještine i zanati su toliko zapušteni da se mogu naći samo malobrojni i priprosti gvožđari, drvodjelje i zidari koji, međutim, nemaju ni osnovna znanja o zanatu koji upražnjavaju.

Crnogorci, umjesto da izvuku nešto iz napredne evropske civilizacije, kao da žive u prirodnom stanju, malo se ili nimalo bave uzdizanjem tijela, a sasvim su zapustili vaspitanje duha. Popovi ili kaluđeri, odnosno sveštenici i monasi, njihovi su učitelji. Ako neki Crnogorac zna da čita i piše, što je veoma rijetko, može ga se uvijek vidjeti da, kao što Turci čine, nosi mastionicu za pojasom. Ali, i uz toliku zapuštenost nauče da poštuju starije, osobito popove i kaluđere. Svaki otac ima potpunu vlast nad sinovima, i dok su maloljetni i kad odrastu, i dok su momci i kad se ožene; snahu smatraju za novu kćer. Svaki član porodice slijepo zavisi od očevih želja. Sveštenici i monasi, odnosno popovi i kaluđeri, nalaze se na toliko visokom mjestu da kad bi se posvetili svom zadatku da šire ljubav, postali bi doista vrhovni autoritet među svojim stadom. Oni dijele savjete, smiruju porodične svađe, ujedno su i učitelji, i ljekari, i mirotvorci; popova riječ njima je sveta. Mole se kad ustaju iz kreveta, prije no što sjednu za trpezu, prije večere i kada liježu. Njihov pozdrav je: "Hvaljen Bog, neka uvijek bude"! Smatraju da je ukazivanje časti ako im pop uđe u kolibu i sjedne za njihovu trpezu.

Ništa manje od svih tih religioznih običaja, pridržavaju se postova i kažu da je manje zlo ubiti nekog iz osvete, nego jesti meso kad je veliki post. Vrhovni zakon u svim njihovim djelima jeste Božija volja; koriste sredstva za zdravlje a da se ne brinu mnogo o njihovom porijeklu i učinku. Kunu se i u toku razgovora riječima Boga mi, tako mi Boga. Polažu zakletvu odmotavajući dugački pojas čije krajeve svaki od njih drži lijevom rukom; desnu ruku podižu i okrenu ka slici sveca izgovarajući svečanim glasom riječi svetotajstva. Zavjetuju se obično da poste utorkom ili srijedom, da idu bosi do neke crkve, da zapale nekom svecu svijeću ili da mu nose srebrnu pločicu i na njoj oko, ruku ili bolni dio tijela. Ne koriste se lažima i nijesu zatvoreni, nema primjera da su prekršili obećanje. Vole bližnjeg svoga kao samog sebe, ukoliko nije neprijatelj ili to ne postane, ili kada se zbog pohlepne grabljivosti ne zaborave osjećanja. Jednostavnost njihovih običaja ne pruža mnogo povoda za skandale. Poljubac je znak prijateljstva, gostoljubivosti, poštovanja.

U prazničnim danima, pošto bude završena liturgija u crkvi, na ravnici ispred nje igraju kolo. U toj ugri muškarci i žene, naizmjenično, drže jedni druge za pojas, obrazuju kružni oblik odmjerenim, sporim korakom, potom nastavljaju jednoličnom igrom nogu, zatim pokretima sve bržim, snažnijim i skokovitijim završavaju skokovima. Onaj ko u toj igri najviše izdrži smatra se za najboljeg igrača. Oblik kola nije uvijek kružni nego se u zavisnosti od vještine, iskustva i uvježbanosti kolovođe, pretvara u petougao, elipsu, trougao i drugo. Nekad se krug dijeli na više parova, ali je korak uvijek isti, mijenja se samo skakanje, pogotovo kada se par okreće. Kada se igrači lagano vrte u krugu, imaju običaj da u glas viču: Odi u kolo, dušice moja, na šta drugi odgovaraju: Odi u kolo.

Gusle su glavni instrument u Crnoj Gori, slične su leutu, imaju samo jednu žicu od upletene konjske dlake, od čega je i gudalo. Imaju, takođe, razne vrste svirala koje uglavnom koriste pastiri. Imaju i tamburu, neku vrstu mandoline sa dvije metalne žice, koja je u obliku gitare; imaju i diple, duvački instrument koji se sastoji od dvije cijevi sa rupicama, kao svirale, na koje je pričvršćen mijeh i, na kraju, gajde. Mnogi slijepci idu iz mjesta u mjesto i zarađuju za život svirajući i pjevajući ponekad improvizovane stihove.

U čovječanstvu, među narodima, kod pojedinaca, vječno živi iskra poezije. Ona kroz vjekove postoji u dušama naroda u kojima je održava onaj sveti plamen koji se se zove duh. Narodna poezija Crnogoraca obuhvata sve što je stvoreno, od cvijeta koji raste usamljen i napušten u pustinji, do zmije koja vijuga kroz blato; od najviše zvijezde, Sunca, oka božijeg koje univerzumu daje život i održava ga, do hladne i mračne tmine koja strahom zaleđuje dušu.

Veliki dio ljepote slovenskih pjesama, i crnogorskih, treba pripisati snazi porodičnih osjećanja. U njima je prisutan mir kao svjetlost na prostranom vedrom nebu. Narodna pjesma plače zbog nesreće i osjeća neizrecive radosti beskraja. Narod je uzvišeni prorok, leti od zemlje do tvorca, od raja do krivice, podsjeća na sjeni predaka, na istorijska zbivanja svog kraja; džinovski je pjesnik koji ide iz generacije u generaciju, djeca djece ponavljaju pjesme svojih roditelja. Narod koji je bliži jednostavnosti i koji nije iskvaren nepriličnim običajima, uzvišenije pokazuje svoju poetsku snagu. Crnogorci, čiste duše, neiskvareni lošim običajima, ohološću i kukavičlukom, čuvaju u sebi jak i moćan poetski osjećaj, a uzavreli i nesputani um izbjegava izvještačeno i ukočeno te luta, smjelo i poletno, prostorima mašte. Jaka i živa snaga osjećanja, koja te osobine crpe iz snažnog i čilog tijela, daje onaj prirodni pečat očitosti i živopisnosti.

Pjesme se dijele na junačke, ljubavne, pohvalne i miješane; u prvima je tolika ljepota i toliko bogatstvo da im nema ravnih. Može se reći da je junačka poezija rođena u Crnoj Gori, kao i u Srbiji, kao i u Bosni i Hercegovini; kasnije se proširila i po ravničarskim djelovima, samo djelimično izmijenjena. Ta velika poezija biva u ravnici sužena pa se tu rjeđe čuju junačke pjesme, a više se slušaju one u kojima se priča i pjeva o raznim događajima; pored junačkih, lijepe su i ljubavne pjesme iako ih se ne može puno s njima porediti, budući da Crnogorci ne idu za onim sitnim ljubavisanjima za koja smatraju da skrnave uzvišene i plemenite ideale koje oni po prirodi osjećaju. Mnoge narodne pjesme cijelog slovenskog življa preveo je slobodnom italijanskom prozom Nikolo Tomazeo (tanto nomini nullum par elogium) pošto je, i sam moćan u riječima, znao koliko su neuhvatljivi za svaki prevod u stihovima, te da će u prozi bolje sačuvati snagu, sažetost, ljepotu prevedenog, i onaj posebni duh svakog jezika i svakog naroda, pogotovo kada se prevodi poezija jednog naroda koja je od prirode naučena i u kojoj nema vještine koja ide ka izvještačenosti. Pored junačkih i ljubavnih, Crnogorci imaju i pohvalne i mješovite pjesme; kao i u onim prethodnim, i u njima se ponegdje mogu pročitati ponavljanja misli, neka vrste refrena, ili pripjeva, u kojima se preuzima neki dijalog ili neka ideja ili glavni djelovi iz tog dijaloga, pa se do detalja ponavljaju, što je ponekad i zamorno; brđani u njih unose ponekad neku vrstu manira i dopadljivosti koji kod samog umjetnika izazivaju dosadu. U njihovim pjesmama domovina je božanska riječ, imena njihovih junaka su sveta; sveto је ime majke, stepenika kojim poštovanje i ljubav uzlaze sa zemlje na nebo. Sveto je i ime sestre koju nazivaju dragom nevinih godina, čednom radošću djevičanskog doba, jutarnjom zvijezdom koja se osmjehuje prvom otvaranju cvjetova; ako je starija, nazivaju je majkom, kćerkom, ako je mlađa; zalogom mira, spojem ljubavi između porodice i porodice. Crnogorci pjevaju o ljubavi jakoj, postojanoj i vjernoj; pjevaju o prijateljstvu, prijatelja nazivaju bratom, voljenim bratom; pjevaju o gostoljubivosti, za gosta kažu da ga je Bog poslao da sa njim podijele hljeb i vino; siromah je sveta ličnost, njemu duguju hranu i odjeću. Pjevaju o osveti, „ko se ne osveti, taj se ne posveti", osveta je za njih sveta stvar. U svojim pjesmama hvale prirodu a ne divinizuju je; daju joj život i razum, obraćaju joj se kao da ona shvata bol i ljubav. Pjevaju o osjetljivosti i prostodušnosti junaka svog kraja, o njihovom ponosu, o nepotkupljivoj vjeri, o izuzetnoj vrijednosti. Crnogorke na pragu sirotinjskih koliba, na rubu litica, u hladu topole u dolini, dok čuvaju stado, izražavaju u stihovima jade i uživanja srca, udovoljavajući potrebama duše olakšavaju zamor od svakodnevnih napora. Njima narodna poezija služi kao izliv ljubavi, bola ili osvete, ona im je stalna duševna potreba.

Crnogorske pjesme živo predstavljaju prirodu tog otresitog, ratničkog, čestitog naroda, pitomog u dubini duše, ali razdražljivog do divljine, prijatnog, veselog ponekad, češće, pak, melanholičnog i strasnog. Stihovi su im milozvučni, skladni, pokretljivi i prepoznaju se po izvjesnoj prisnoj opuštenosti koja je veoma privlačna. Zadovoljstvo mi je da prenesem ovu pjesmu koju je рrеvela jedna snažna i plemenita duša, jedan neumorni zaljubljenik u slovensku i italijansku književnost. Odmah mi se učinilo da je to pjesma uzvišene inspiracije, kakva se može očekivati samo od nepatvorene mašte jednog naroda koji izuzetno živo osjeća i u pjesmu pretače ta svoja osjećanja, svoj bol, svoja religijska uvjerenja, svoja vjerovanja, pokazujući sve to jednim snažnim jezikom, bez uvijanja i izvještačenosti, onom hitrinom koja je kći zanosa, koja prelijeće preko manje važnih ideja, smatrajući da su i drugima poznate i stalno težeći cilju bez ulaženja u digresije i epizode svojstvene vještini pisanja.


Браћа u сестра

Рани мајка девет мили' сина
И десету шћерцу мезимицу,
Ранила их док их одранила,
Докле били сини на женидбу,
А ђевојка била на удају,
Њу ми просе млоги просиоци:
Једно бане, друго џенерале,
Треће проси из села комшија.
Мајка даје у село комшији.
Браћа дају с преко мора бану,
Још су браћа сестри бесједила:
„Ја ти пођи, наша мила сејо,
„Ја ти пођи с преко мора бану.
„Ми ћемо те често походити.
„У години свакога мјесеца,
„У мјесецу сваке неђељице"
То је сестра браћу послушала,
Она пође с преко мора бану.
Ал' да видиш чуда великога!
Ја бог пушћа од себе морију,
Те помори девет милих брата,
Само оста саморана мајка.
Тако стаде три године дана.
Љуто пишти сестрица Јелица:
„Мили Боже, чуда великога!
„Што сам врло браћи згријешила.
„Теме браћа походити неће?"
Њу ми коре многе јетрвице:
„Кучко једна, наша јетрвице!
„Ти се врло браћи омрзнула,
„Те те браћа походити неће"
Љуто пишти сестрица Јелица.
Љуто пишти јутром и вечером,
Ал' се милу Богу ражалило.
Па он посла два своја анђела:
„Ид' те доље, два моја анђела,
„До бијела гроба Јованова.
„Јованова, брата најмлађега
„Вашијем га духом заданите,
„Од гроба му коња начините.
„Од земљице мјесите колаче,
„Од покрова режите дарове;
„Спремите га сестри у походе.
"Хитро иду два Божја анђела
До бијела гроба Јованова,
Oд гроба му коња начинише,
Њинијем га духом задануше.
Од земљице мијесе колаче,
Од покрова резаше дарове;
Спремише га сестри у походе.
Хитро иде нејачак Јоване;
Кад је био двору на помолу,
Далеко га сеја угледала.
Мало ближе пред њег ишетала,
Од жалости врло заплакала,
Руке шире, у лице се љубе;
Па је сеја брату бесједила:
„Јестел'ми се, брате, затјецали,
„Кад сте мене младу удавали,
„Да ћете ме често походити,
„ У години свакога мјесеца,
„Умјесецу сваке неђељице?
„Eвo данас три године дана,
„Нијесте ме јоште походили!"
Још је њему сеја бесједила:
„Што си тако брате, потавњео,
„Баш кан' да си под земљицом био?
"Бесјди јој нејачак Јоване:
„Шути, сејо, ако Бога знадеш,
„Мени јесте голема невоља:
„Док сам осам брата оженио,
„И dвopuo осам милих снаха,
„А како се браћа иженише,
„Девет б'јелих кућа начинисмо,
„За то сам ти поцрњео, сејо.
"И он био три бијела дана.
Опрема се сестрица Јелица.
И опрема господске дарове,
Да дарује браћу u снашице,
Браћи реже свилене кошуље,
А снахама бурме и прстење.
Ал' је Joвo врло устављаше:
„Ти не иди моја мила сејо,
„Док још браће у походе дође.
"Ал' Јелица останути неће,
Она спрема господске дарове;
Отале се Joвo подигао
И са шњиме сестрица Јелица.
А кад близу двора долазише,
Код двора је пребијела црква,
пa бесједи нејачак Јоване:
„Ти почекај моја мила сејо,
„Докја одем за бијелу цркву:
„Кад смо средњег брата оженили,
„Ја сам златан прстен изгубио,
„Да потражим, моја мила сејо.
"Oдe у гроб нејачак Јоване,
А остаде сестрица Јелица,
Чекајући нејачка Јована.
Чекала га, па га потражила.
Ал' код цркве млого ново гробље.
Ту се одмах јаду осјетила,
Ђеј' умро нејачак Јоване.
Хитро иде двору бијеломе.
Кад је близу двора долазила,
Ал 'у двору кука кукавица,
То не била сиња кукавица;
Веће њина остарила мајка.
А Јелица на врата долази,
Она виче из грла бијела:
„Јадна мајко, отвори ми врата.
"Стара мајка из двора бесједи:
„Ид' одатле од Бога моријо,
„Девет си ми сина уморила.
„Имен' хоћеш остарилу мајку?
"А Јелица била бесједила:
„Јадна мајко отвори ми врата,
„Oвo није од Бога морија,
Већ Јелица твоја мила шћерца.
"Па јој мајка отворила врата.
Закукаше, ка 'но кукавице,
Рукама се б'јелим загрлише,
Обје мртве на земљу падоше.


Prijateljstvo, taj blagotvorni melem života, koje je današnji progres učinio toliko omraženim, Crnogorci na čudesan način shvataju; to je za njih više od obične moralne obaveze, učvršćuju ga svečanim religioznim činom. Posebna ceremonija vezuje na oltaru dva prijatelja, pobratima, polubraću; posestrime, polusestre. Pošto utvrde dan, predvodeći brojnu družinu rođaka i prijatelja, obučeni u najbolje odijelo, dva prijatelja idu u crkvu gdje pred oltarom prisustvuju službi božijoj držeći u rukama upaljenu svijeću. Kada se završi služba, pop i kaluđer ih blagosiljaju, a oni se zakunu na postojanu uzajamnu pomoć sve do smrti, poljube se nježno i razdragano i krenu do kuće jednog od njih, one koja je bliža. Na izlasku iz crkve prisutni ih grle i čestitaju im, poslije čega krenu, uz neprekidnu pucnjavu pušaka i pištolja, uz poklike živio, skokove i upriličenu pjesmu pjevača. Pošto stignu, posijedaju za trpezu pored starješine kuće koji se nalazi na počasnom mjestu; ostali su naokolo, žene su isključene. Veselo jedu i piju uz zdravice i igru, u zdravlje novog bratimljenja i svih prisutnih; kada se sve završi, igra se kolo i slavi se na sve moguće načine. U zalazak sunca, pošto razmijene srdačne zagrljaje, raziđu se; onaj koji odlazi, kada se pucnjava prorijedi, zove po imenu svog voljenog brata koji mu uzvraća sve dok se povorka odlazećeg sasvim ne udalji, poslije čega se u njegovoj kući priredi još jedna gozba.

Koliko god su Crnogorci nježni u prijateljstvu, toliko su strašni u neprijateljstvu. „Ko se ne osveti, taj se ne posveti", to je kod njih sveta stvar. Kada ih neko uvrijedi, zaklinju se na osvetu i ne zadovolje se time da uzvrate istim uvredama i štetom, nego zbog povrijeđene časti teže većoj šteti. Otuda mržnje nekih porodica koje smišljaju propast za svoje neprijatelje, ili da im zapale kuću, ili da im isijeku žito ili voćnjake, da naškode stoci, njihovom zdravlju ili, čak, da oduzmu život protivniku ili njegovim najbližim. Ako im ubiju rođaka, u žestini tuče ili na drugi način, Crnogorci košulju ubijenog natope krvlju i drže je okačenu na gredi kolibe sve dok se osveta ne ispuni. Majčin je zadatak da učini da se ta srdžba lakše proguta, da izmoli osvećenje osvete, da podsjeti na događaj, da uznemiri duhove i opisuje stradanje ubijenog sve dok se osveta ne izvrši. Smatraju da duše ubijenih viču i traže od rođaka da ih osvete i žale se što se ovi ne trude dovoljno da njihovu smrt osvete. Zavjet osvete prelazi kao nasljeđe od oca na sina, od njega na unuke i praunuke i ne smiruje se dok se ne ispuni.

Ipak, i pored tih žestokih osveta, plaćanje je znalo da bude mirotvorno sredstvo, uz pogodbu o cijeni prosute krvi. Platiti кrvarinu. Porodica ubice traži od porodice ubijenog primirje od nekoliko nedjelja, i pošto dobije riječ, vjeru, pripremi svečanu posjetu. Dvanaest žena, najmlađih i najnaočitijih među rodbinom ubice, sa svojom malom djecom, odlazi u kuću ubijenog, ostave djecu i počnu da plaču i nariču za milost i sažaljenje, preklinju u ime Sv. Jovana Krstitelja da prestane srdžba i da se sažale na ta jadna nevinašca. Rođaci ubijenog najprije budu hladni i ne haju, zatim ih to sve dirne i počnu da uzimaju djecu u naručje i obećavaju, kao znak samilosti, da će krstiti dvanaestoro djece i da će provodadžisati za vjenčanje isto toliko djevojaka. U trenutku kada novi zaštitnici počnu da maze i ljube djecu, majke kao zalog utvrđenog pomirenja daju srebrni dukat, veo i hljeb. Oštećena strana tada izabira dvadesetpet sudija za okajanje koje okrivljena strana mora da izmoli a oni niti smiju da odbiju niti da prime kakvu nadoknadu. Pošto sudije ustanove dan i čas suđenja, svi se zajedno pred njima pojave; najprije pogođeni izloži svoju nesreću i pretrpljenu štetu pa traži da se sudi prema narodnom običaju; potom se saslušaju pravdanja i izvinjenja optuženog. Prije samog suđenja odigra se igra krvi. Pošto se započne neka spora, melanholična igra, okrivljeni, skrušen i zbunjen, skupljenih ruku, sa ubilačkim oružjem oko vrata, četvoronoške dolazi usred igrača i tri puta glasno vikne: oprosti. Najbliži rođak ne popušta molbama, nego naređuje najstarijem od sudija da najuri tog zlikovca. Sudija posluša i udarcima ga obori na zemlju, ali čim čelom dodirne prašinu, glasno očajnički uzvikne: oprosti u ime Boga. Onda kolo zastane i započne zajednički plač i naricanje. Taj prizor omekša rođaka te on podigne neprijatelja sa zemlje, poljubi ga i obrati se skupu uzviknuvši: Ovaj čovjek koga sam do sada smatrao za nepomirljivog neprijatelja, sada to više nije, biće mi više nego prijatelj, brat, i to ne samo meni nego i svima vama, rođacima ubijenog, biće miljenik. Dok to govori lomi na dva dijela srebrnjak, polovinu daje novom bratu i obojica to brižno čuvaju kao vječnu uspomenu na pomirenje. Poslije toga, najstariji među sudijama izgovori presudu kojom se odredi cijena krvi, od pedeset do pedeset četiri zlatna dukata, cijena dvanaest prolivanja krvi; od toga, jedan dio ide crkvi na dobročinstva, trećina za troškove suda, ostatak porodici ubijenog. Ponekad se ubijeni namiri i manjom sumom, čak jednim volom ili ponekom kozom. Događaj se završi raskošnom gozbom, uz pjesme i zdravice, sve na trošak okrivljenog. To je кrvarina, to jest cijena krvi za ranjavanja, požare, otmice, krađe. Krvne osvete se vrše noću i prethodi im poziv starješini ugrožene porodice kojim se određuje mjera za iskupljenje.

Veliko blago mudrosti i oštroumnog rasuđivanja, kao i moralna doktrina u minijaturi, mogu se naći u crnogorskim poslovicama. Neophodno je, napisao je Đambatista Viko, da u prirodi onog što je ljudsko postoji jedan jezik uma koji je zajednički svim narodima, koji bi omogućio da se na isti način shvati suština onoga što djeluje u ljudskom društvenom životu, te da ga objasni na onoliko različitih načina koliko različitih aspekata ono može da ima: kao što se možemo uvjeriti u poslovicama koje, kao suštinski izraz narodne mudrosti, shvataju svi narodi, drevni i moderni, koliko god da one označavaju najrazličitije aspekte. Autor Nove nauке traži jezik uma koji bi bio zajednički svim narodima, koji bi omogućio da svi shvate na isti način suštinu djelatnih činilaca u ljudskom društvenom životu. Ne, dakle, neki materijalni jezik, zajednički, kojim bi govorili svi narodi, ne ista slova, nego život misli, sačinjen od prvobitnih istina, od načela, očiglednih stavova, zvali se oni aksiomi ili poslovice, u kojima duh u trenutku spoznaje vežu između subjekta i predikata, u kojima čovjek ne može da sumnja u ono što izražavaju, pod uslovom da poznaje vrijednosti pojmova. Kao što ljudsko društvo ima svoj jezik kojim izražava svoje misli, tako i um ima svoj osobiti jezik od nekoliko nesumnjivih istina na osnovu kojih primaju sve nove predmete koji se pojave, prihvata ili ne prihvata njihova svojstva, obrazujući tako sudove, razmišljanja, zaključke. Neki od tih aksioma čisti su i metafizički, dragi su izvedeni iz stvarnog i dugog iskustva. O tim prvim, koji vode do identiteta, mislim da Viko nije govorio; što me uvjerava da je on to dodao: o jednom jeziku koji bi omogućio da se shvati suština djelatnih činilaca u ljudskom društvenom životu, i da se objasni na onoliko različitih načina koliko različitih aspekata ona može da ima. Što se, pak, tiče suštine činilaca djelatnih u ljudskom društvenom životu, smatram da je on htio označiti norme i zakonitosti ljudskog djelanja svedene na kratke i nepogrešive sentencije ili poslovice, koje su suštinski izraz narodne mudrosti, shvaćene suštinski u svim narodima i označene tolikim različitim aspektima. On je, dakle, htio da znanje o moralu i društvu bude izraženo u kratkim izrekama koje bi se širile i pamtile u narodu, prema kojim bi mogao on sam, iz svoje pameti, izvući i nametnuti pravila za prikladno i civilizovano življenje. Pokušaću da ponudim nekoliko poslovica koje se u Crnoj Gori koriste i u kojima se nalazi mnogo mudrosti, blago iskustva i prodornog mišljenja:

Koga zmija ujede, i guštera se plaši.
Njakanje magarca Boga ne hvali.
Sam čovjek je kao posječeni brijest.
Sedlo nije za magarca.
Bolje trunka sreće nego sto kila zlata.
Sunce se ne zaklanja dlanom ruke.
Ženi se ušima a ne očima.
Ko rano rani, tri sreće grabi.
Ludi prave kuće, pametni ih kupuju.
Ko štedi i oženi se na vrijeme, pravi je čovjek.
Obećanje ludom radovanje.
Kakvo gnijezdo, takva ptica.
Ko više viče, manje radi.
Kakva sjetva, takva žetva.
Kad ovca bleji, izgubi zalogaj.
Ako pošalješ ludog na put, prati ga.
Ko bježi, ide jednim putem, ko goni ide stotinama.
Ko se ne osveti, taj se ne posveti.
Moru so ne treba.
Ko brzo sudi, brzo se i kaje.
Umornoj lisici i rep je težak.
Mudrom je jedno oko dovoljno.
Ne treba vjerovati osmijehu moćnog i nebu, јеr se brzo promijene.
Ko odmah povjeruje, brzo se pokaje.
Šta će mi ogrlica, ako mi prereže grlo?
Kako namjestiš krevet, tako ćeš spavati.
Od jednog se koca ograda ne pravi.
Učinjeno dobro brzo se zaboravi.
Dok ruža miriše, svi je hvale.
Komad hljeba u tuđoj ruci uvijek je veći.
Čovjek neka se čuva onoga čega se malo boji.
Šteta i ludima otvara oči.
Voda i vatra su dobre sluge, a loši gospodari.
Sloga kuću gradi, a ne ruši.
Meso blizu kosti, zemlja blizu stijene.
Bolje plakati s mudrim, no smijati se s ludim.
Ne treba letjeti prije no što porastu krila.
U nesreći ne treba plakati, nego tražiti lijek.
Ili kupi alat, il' ostavi zanat.
Vjetar najjače duva kad prestaje.
Kad lažeš, laži tako da sam u to veruješ.
Kad se lisica odmara, čuvaj guske.
Svako čudo za tri dana.
Ne udružuj se s kim se ne možeš počupati.
Pošalji ludog u rat, pa sjedi i plači.
Bolja je sloga nekoliko lijenština, nego nesloga mnogo njih.
Bolje se okliznuti nogom nego jezikom.
U tuđem nikad nema tvoga.
Kad ideš vuku u goste, vodi pse sa sobom.

Gostoljubivost je kod Crnogoraca sveta stvar, starješini pripada čast da prima goste, da im pravi društvo za trpezom. Hrane uvijek ima u izobilju, kao i vina i rakije. Ako gost boravi u kući nekoliko dana, snaha ili najstarija kći dužne su da mu jutrom polivaju za umivanje, da ga služe za trpezom dok jede sa starješinom. Ako se i najljućem neprijatelju da riječ, on može da sjedi za stolom i da spava pod tim krovom; za sve vrijeme dok je u gostima smatraju ga svetom osobom.

Sama ta gostoljubivost, kaže Tomazeo, još jedan dar Crnogoraca, koji pokazuje plemenito povjerenje čovjeka u čovjeka, jedna je od domaćinskih vrlina koja, obuhvatajući takoreći i strance, i nepoznate, od čitave ljudske zajednice čini jednu veliku porodicu; vrlina istovremeno patrijarhalna i evanđeoska, uz čiju se pomoć mladi svijet upućuje i približava civilizaciji. Sama riječ koja označava taj milosrdni čin, govori o plemenitosti osjećanja: riječ koja odgovara staroj italijanskoj riječi aspettanza (doček).

Sloveni ne samo da primaju svog gosta nego ga i iščekuju i željno ga zovu. Njihov gost nikada ne stigne neočekivano: prije no što ga u kuću prime, on je već u srcu primljen. Slavljen je i u pjesmama i često se kao izraz radosne misli narodne, spominje ovaj stih: Ruke šire, u lice se ljube, stih istinske gostoljubivosti na kojem bi svaka stara ili nova književnost pozavidjeti mogla sirotom seljaku Srbije, Dalmacije, Bosne i Crne Gore. Što je veća udobnost života i što su bolji uslovi za radosno dočekivanje, to osjećanje gostoljubivosti biva sve slabije; kao kad se krčenjem šuma i obradom zemlje unište gnijezda nevinih ptičica; pa gavran krešti tamo gdje je češljugar pjevao.

Taj narod voli gosta tuđinca i čini se da ga poštuju kao da je nebeski glasnik. Tuđinca, pak, neprijatelja, više preziru nego što mrze; čak se i u ropstvu osjećaju nad njim nadmoćnim. Sam taj njihov prezir više je neobaziranje na tađu mržnju, nego izazivačka oholost. Samo onoliko se drže daleko od nepravednog, koliko je dovoljno da ne ispadnu kukavice. Ako ih se izazove, odgovore, pobijede i idu dalje.
Корисников грб
Aнa
 
Поруке: 4086
Придружен: Пет Нов 11, 2011 6:49 pm

Re: Bilješke o Crnoj Gori

Порукаод Aнa » Сре Јан 11, 2012 8:53 pm

Tatjana Rajković
VJEROVANJA I OBIČAJI U CRNOJ GORI U VEZI SA ROĐENJEM


U Crnoj Gori je do skora bilo ukorijenjeno mišljenje da su djeca glavni razlog za stupanje u brak i da ostvarivanje potomstva predstavlja pravi cilj braka. Brojni svadbeni običaji odnose se upravo na plodnost i izvode se s ciljem da se stekne što veće potomstvo. U gotovo svim našim krajevima, a i mnogo šire,1 mladenci se posipaju raznim žitom, što jasno upućuje na plodnost i blagostanje, na zdravlje i sreću. Brojni običaji i radnje vršeni su u želji za muškim potomstvom, a običaj da mlada unosi muško dijete pri prelasku preko praga u mladoženjinu kuću, svakako je najrasprostranjeniji.2 U Risnu je đever opasavao mladu „muškijem pasom po košulji da bi mušku djecu rađala".3 U Grblju, „kad se uvodi nevjesta u kuću valja joj prostrijeti muški pas da preko njega ulježe, da sve mušku djecu i junake rađa".4

1 Ovaj običaj je konstatovan među Indoevropljanima, u Grčkoj, Italiji, Albaniji, Francuskoj, Engleskoj, Češkoj, Rusiji...
2 Nekada su muško dijete davali mladoj na konja, pa je iz toga proizašao naziv „nakonjče".
3 Vuk S. Karadžić, Srpski etnografski zbornik, knj. L, 21, 28.
4 Isto

U Boki Kotorskoj „kad se vjerenoj đevojci počne u sanduku prćija slagati, svaka majka metne u dno sanduka jedan slatki ili ljuti šipak govoreći u se polako: Koliko je ćerce, u ovom šipku zrna, onoliko od tvog srca bilo sinova i unučadi i da ih nakon sebe žive i sretne ostaviš".5 Brak bez djece, naročito djece muškog pola, smatran je „Božijom kaznom", a kletve „kuća ti se iskopala" i „ugasila ti se krsna svijeća", smatraju se najgorim mogućim kletvama. U zabačenim krajevima Crne Gore, smatra se da je nerotkinja žrtva zlih sila i čini i raznih magijskih radnji. Rašireno je mišljenje da pojedini ljudi, iz zle namjere, posredstvom magije, nastoje da učine brak neplodnim. Tako na primjer, ako se mladoj na dan vjenčanja stave zatvorene makaze ispod kućnog ili crkvenog praga neće rađati djecu. U Risnu je postojalo vjerovanje da mladoženja neće moći da ima djecu ako mu se, kad krene na vjenčanje, na putu kojim prolazi stavi zaključani katanac - jedan sa jedne strane puta, a s druge strane drugi.6 Zato su se, još na samom vjenčanju, preduzimale razne preventivne radnje, za koje se smatralo da će zaštiti mladence od uroka i vradžbina.
Najčešći naziv za ženu koja nema djece je nerotkinja, bezdetka, bezđetnica, jalovica, a za muškarca iskopanik. U želji da rode, žene su uzimale različite napitke, ljekovite trave, lišće ili korijenje od nekih biljaka,7 vršile izvjesne magijske radnje, posjećivale kultna mjesta, crkve i manastire, molile se i zavjetovale. Velika želja za potomstvom i nemogućnost da se ono ostvari, često je dovodila do slučajeva poligamije, mada je ona bila protivna crkvenim kanonima. Prema mišljenju S. Šobajića, kad nemaju djece Crnogorci, da im se ne bi „svijeća ugasila", dovode u kuću još jednu ženu.8 Kako navodi M. Pavićević, izvjesnog Vukića Popova Petrovića iz Kuča, žena je oženila drugom, ali bez vladičinog blagoslova, i ostala mu u kući kao sestra, a on je sa drugom ženom imao djece. Vuk Vrčević ističe da je u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj običaj da se muž i žena razvedu kad nemaju poroda, ali tako da prva žena ne odlazi, već ostaje u kući, a muž i njegova druga žena je „zovu majkom i kao svekrvu kutnju počituju".9 Međutim, u većem broju slučajeva, ako žena smatra da njenom krivicom nemaju djece, ona pristaje na razvod braka "da joj domaćin ne bi ostao bez sreće", pa ostaje sama ili se vraća u rod.
Za trudnu ženu se kaže da je teška, samodruga, đetinja, noseća, tegobna, bremenita, bređa u drugom stanju... U prošla vremena odnos prema trudnici se nije ni u čemu mijenjao, već je ona jednako radila kao i ostale žene i završavala svakodnevne poslove u domaćinstvu, donosila vodu, drva... „Žena ne mijenja ni u čemu svoj način života za vrijeme trudnoće do samoga porođaja, koji je često iznenadi, na poslu".10 Danas je trudnica pažena i pošteđena svih težih poslova, ukućani se sa posebnom pažnjom ophode prema njoj, nastoje da joj ugađaju i ispunjavaju želje.

5 V. Vrčević, Srbadiia, god 11,1876, 47.
6 V. Vrčević, Srpski etnografski zbornik. knj. L, 26.
7 U narodu postoji vjerovanje da će žena roditi ako uzima korijen ili lišće mandragore, koja ima posebna magična svojstva.
8 S. Šobajić, Crnogorci, Beograd 1928, 70.
9 V. Vrčević, Razni članci, 22.
10 V. St. Karadžić, Crna Gora i Boka Kotorska, Nolit, Beograd, 95.



Trudna žena je izložena stalnim opasnostima od raznih negativnih uticaja, naročito od pogleda zlih očiju, pa nastoji da se ne pojavljuje na mjestima gdje ima mnogo svijeta i gdje bi neko mogao da naudi njoj ili djetetu koje nosi. U periodu graviditeta zabilježeno je prisustvo magijske prakse kojom se želi saznati pol djeteta, ili čak uticati na pol. Na primjer, poželjno je da trudnica spava na desnoj (muškoj), strani ili „da muškarac spava u čarapama kako bi mu se rodio sin, da trudnica jede koru hljeba, jer je ona čvrsta, asocira na muškost, čvrstinu i snagu".11 Nekad se gatalo u jagnjeću plećku, u kokošju „kobilicu", pomoću ribljeg mjehura, u šoljicu od kafe, ili pomoću zrna pasulja, a takođe i na osnovu mjesta na kom žena prvi put osjeti pokrete djeteta. U selu Berislavci (Zeta) kažu, da ako žena prvi put osjeti dijete van kuće, nosi žensko, a ako ga osjeti u kući, nosi muško.12 Takođe se i na osnovu ponašanja, snova i izgleda trudnice mogao predvidjeti pol djeteta:

• Ako trudnica omrzne mlijeko, vjeruje se da nosi muško dijete.
• Ako se žena u trudnoći „zainteresuje oko igle i ručnog rada", rodiće kćerku.
• Ako trudna žena sanja oružje, rodiće sina.
• Ako se žena u trudnoći proljepša rodiće muško dijete, a ako poružnja žensko „jer joj šćer ljepotu krade".
• Ako je trudnici stomak visok nosi muško dijete, a ako joj stoji nisko žensko.

Postoje brojna vjerovanja i čitav sistem praznovjernih radnji, koje trudna žena valja ili ne valja da radi, kojih se i ona i članovi njene zajednice striktno pridržavaju:

• Trudna žena ne smije jesti meso od steone krave, jer bi djetetu narasla guša.
• Trudna žena ne smije da jede načeto voće, jer bi djetetu izlazile rane po licu.
• Trudnicu valja ponuditi s nekim jelom ili pićem, jer ako se od nje nešto sakrije, dijete to
neće voljeti dok ne umre osoba koja je to sakrila.
• Trudna žena se ne smije taći po tijelu ako poželi neko jelo, jer će dijete imati biljeg u obliku
onoga što je majka poželjela.
• Nije poželjno da trudnica vidi zmiju jer će joj dijete biti pjegavo.
• Ne valja da trudna žena prelazi preko konopa ili lanca, jer bi se dijete rodilo sa pupčanom
vrpcom omotanom oko vrata.
• Trudna žena ne treba da sluša kad se kolju bravi, jer će joj dijete hrkati kad spava.
• Ne valja da trudnica preskače preko sjekire, jer će joj dijete imati rasječenu usnu.

11 Isto, 220.
12 Milica Martić, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, nova serija 46, Sarajevo 1991, 219.

• Trudna žena ne treba da jede zečje meso, niti valja da vidi zeca, jer će se dijete roditi sa zečjom usnom.
• Trudna žena ne smije pojesti neku duplu voćku, jer će joj dijete biti nakazno.
• Ne valja da trudnica daje vodu iz vedra ili drugog suda dok je nosi, jer bi se teško porodila.

Vjerovanje u našem narodu da je porodilja podložna urocima, a i da je ona sama "nečista" uslovilo je određenu praksu i obrasce ponašanja prilikom samog porođaja. Nekada se nastojalo da se porođaj krije, jer se smatralo da će se trudnica u tajnosti lakše poroditi. U Baru i okolini „porođaj valja tajiti što je više moguće, da niko ne zna, jer što više osoba znaju, to će se porodilja više mučiti".13 U Kučima se porodilja prije porođaja sklanjala iz kuće, obično u staju ili u drugu zgradu kod kuće ili u susjedstvu.14 „Od kad se žena počne mučiti da rodi nikoga živoga ne puštavaju u kuću osim babice i najstarije žene u kući, nego zatvore vrata da ne bi ko došao zliju oči ili pakosne duše pa joj nešto uradio da ubrzo i lasno ne rodi".15 „Kad se neka žena teško porađa dovedu joj ženu puštenicu da je preskoči i vjeruje se da će joj tako proći muke".16 Interesantan primjer olakšavanja porođajnih muka zabilježio je A. Jovićević: Neka žena se dugo mučila pri porođaju i kad je već bila na izmaku snaga, neki putnik je došao na konak u tu istu kuću. Kazali su mu što se dešava, pa on naredi domaćinu da spušti gaće na oba koljena, a ženi da mu se provuče između gaća i stegana. Oni ga poslušaše i poslije kratkog vremena žena je rodila dijete zdravo i čitavo.17 Takođe da bi lakše rodila, ponegdje se pored žene stavljao neki dio muževe odjeće ili joj se davala ikona Sv. Bogorodice.
Pomoć porodilji je ukazivala neka starija, iskusnija žena, najčešće svekrva, zaova ili jetrva, a veoma često se dešavalo i da se žena porodi potpuno sama, bez ičije pomoći. Kad se dijete rodi, nekim oštrim predmetom se odsječe pupčana vrpca i podveže se 'crvenim svilenim koncem. Ako je dijete muškog pola, pupčanik se čuvao, jer se vjerovalo da ima posebna magična svojstva. U Grblju, na primjer, „koja majka želi da joj šćer sinove rađa spravi joj u skrinju od prćije, a u jednu košulju toliko pupaka koliko je ona sinova rodila".18 Zatim okupaju dijete u toplu ili hladnu vodu, ponegdje i u vinu (Crmnica, Paštrovići), poškrope bogojavljenskom vodicom i po mogućnosti „premažu uljem koje je doneseno iz ma kojeg manastira u kome počiva svetac".19 Nakon toga dijete poviju u pelene, stavljaju ga u kolijevku i pokrivaju malim vunenim pokrivačem. „Preko lučnog dijela kolijevke, iznad glave, prebacuju pokrivač da bi dijete zaklonili od svjetlosti, jer tako je mirnije i bolje spava".20 Prvo majčino mlijeko se smatra nezdravim, pa prva tri dana novorođeče doji neka druga žena, iz kuće ili susjedstva.

13 М. М. Jovović, Zbornik za narodni život, knj. I, 104.
14 Tihomir Đorđević, Deca u verovanjima i običajima našeg naroda, Beograd 1941,141.
15 T. Đorđević, isto, 142.
16 S. Dučić, Kuči, 507.
17 A. Jovićević, Domaće njegovanje i vaspitanje djece u Crnoj Gori, Cetinje 1901, 8.
18 T. Đorđević, nav. djelo, 95.
19 Jovan Vukmanović, Paštrovići, CID, Podgorica 2002, 294.
20 Pavel Apolonovič Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom III, Izdavački centar Cetinje, Cetinje 1994, 226-228

Najvažnije je bilo da je dojilja zdrava i mlada, a bilo je poželjno da je rodila sina, da bi se ubuduće rađala muška djeca. Smatralo se da su djeca koja su podojena istim mlijekom u srodstvu, pa nije valjalo da stupe u brak, a „dijete koje je zadojeno tuđom majkom ima tu ženu poput majke poštovati".21 Dijete se doji godinu dana, negdje i duže, a ako žena ranije zatrudni prestaje sa dojenjem, јеr se smatra da je mlijeko trudne žene štetno. Da bi imala što više mlijeka, porodilji se davala za piće živa, izvorska voda, toplo mlijeko ili pomalo bevande, a za jelo supa, kaša ili toplo mlijeko, a često i veoma masna hrana, jer „mora dvoje čeljadi da hrani".
U velikom broju slučajeva dešavalo se da „porodilja, poslije nekoliko dana uzme dijete s kolijevkom na leđima i ide za svojim uobičajenim poslom".22 U Kučima „porodilja koja ranije ustane pohvaljena je da je od junačkoga soja, a koja se teško oporavlja ukorena je da je mrtvica"23 Ipak, u pojedinim krajevima (Crmnica, cmogorsko Primorie), rašireno je vjerovanje da je porodilja nečista za četrdeset dana i da za to vrijeme ne valja da izlazi vani, a po isteku tog vremena ide prvo u crkvu i time se oslobađa „nečistoće". Negdje je istog dana dolazio sveštenik da „zakrsti vodicu i molitvu kući, koju su držali nečistom".24 U narodu se kaže da je žena s jednom nogom u grobu za četrdeset dana poslije porođaja. U nekim krajevima, naročito u varošima, običaj je da susjedi za sedam dana dolaze u kuću kod porodilje, svako veče jedu, piju i pjevaju, po cijelu noć se smjenjujući, tako da je jedan dio uvijek budan. Ovaj običaj je nastao iz vjerovanja „da se porodilja za sedam noći od porođaja mora čuvati, inače bi djetetu vještice ili zli dusi mogli nauditi"25
Danas su običaji u vezi sa rađanjem djeteta u mnogome izmijenjeni, mada su tragovi pojedlnih običaja i dalje prisutni u narodu. Kod većine u Crnoj Gori porodiljina majka je bila obavezna da, za prvo novorođenče, donese kolijevku, povoje i pelene, već u skladu sa svojim mogućnostima. Majčin dolazak i donošenje poklona za novorođenče zove se povojnica. Na čestitku rođenja (babine) dolaze još i sestre, rođake i prijateljice i svaka donosi neki poklon, hranu, piće, pelene ili nešto odjeće za dijete. Na babine se ide do 40 dana od rođenja, negdje i duže, ali je poželjno da se ide prije podne, dok dan napreduje, da bi dijete bilo napredno i zdravo. Rođenje ženskog djeteta je najčešće izazivalo nezadovoljstvo i tugu u kući, naročito ako su se i prethodno rađala djeca ženskog pola. Ženska djeca su, kako se kaže u narodu, tuđa sreća, tuđa večera, tuđa kost... „Oganj se gasi kad se rodi djevojka", „I sunce stane kad se rodi djevojka".26 Suprotno tome, rođenje muškog djeteta izazivalo je veliku radost i opšte veselje i uvijek je praćeno pucnjavom. Kada se nekom „prida sin vesele se pa i ako je deveti, a naročito prvome i svi se raduju što su stekli jednu pušku više".27 Svi muškarci iz susjedstva, bratstva i rodbine, kada čuju vijest o rođenju muškog djeteta, dolazili su na čestitku, pucali iz vatrenog oružja ispred kuće, darivali novorođenče novcem koji su stavljali u kolijevku, nazdravljali vinom i rakijom. „Kad se rodi đetić i tigle se na kući vesele".28

21 T. Đorđević, nav. djelo, 174.
22 V. S. Karadžić, nav. djelo, 95.
23 St. Dučić, S. E. Zbornik, knj. XLVI1I, 107.
24 J. Vukmanović, Paštrovići, CID, Podgorica 2002, 294.
25 V.S.Karadžić, nav. djelo, 96.
26 Jovan Vukmanović, Crmnica, SANU, knj. DLXXXIII, Beograd 1988, 226.
27 T. Đorđević, nav. djelo, 38.
28 lsto,38.

Postojao je niz radnji vezanih za novorođenče koje valja i ne valja raditi:
• Djetetu valja odsjeći pupčanu vrpcu nekim oštrim sječivom, nožem ili srpom, da bi bilo otporno kroz život.
• Valja se staviti potkovica ili kakav metalni predmet u blizini djeteta ili u ognjište, da bi se dijete zaštitilo od zlih sila.
• Dječije stvari i pelene ne valja noću ostavljati vani, jer bi se preko pelena mogle nanijeti čini.
• Ne valja dijete u prvih četrdeset dana iznositi napolje, jer bi ga neko mogao ureći.
• Ne valja ljuljati praznu kolijevku.
• Ne valja preskakati dijete jer neće više rasti.
U slučaju kada nekom umiru djeca po rođenju, pribjegavalo se prikrivanju pola djeteta, kako bi se nečiste sile zavarale i na taj način onemogućile da naude djetetu. Tako bi se objavljivalo da je dijete muško, ako bi bilo žensko i obratno, jer se vjerovalo da će tako ostati u životu. Interesantan slučaj u Mrkojevićima opisao je T. Đorđević: Izvjesni Bogić Jovanov Piper je imao osmoro djece, ali mu ni jedno nije ostalo u životu. Kada mu je žena rodila deveto dijete- muško, babica je objavila da je žensko, čak je i majka smatrala da je tako, kako je objavljeno. Tek na krštenju, kad je pop, kome je takođe bilo rečeno da je dijete žensko, zapitao je li to dijete Bogića Jovanova, babica je odgovorila: „Jeste, do sad je bilo žensko, od sad neka bude muško".29 Ponekad, ako djeca nijesu ostajala u životu, pribjegavalo se „kumstvu od nevolje". Majka je iznosila dijete s kolijevkom na raskršće, pa bi prvog putnika koji naiđe, bez obzira ko je, zamolila da kumuje djetetu i da ga krsti. „Primi, kume, kumstvo i Sv. Jovana!" Ponuđeno kumstvo nije valjalo odbiti i po pravilu se uvijek prihvatalo.30
Veoma važan čin u životu djeteta, kako u socijalnom, tako i u religijskom smislu, bilo je krštenje. Njime dijete postaje punopravni član porodice i, kako se vjeruje, stiče milost i zaštitu od Boga. Krštenje se najčešće obavljalo 7-15 dana nakon rođenja, mada se često dešavalo da se dijete krsti nakon godinu ili više dana. Ako bi se dijete rodilo slabašno ili bolesno, nastojalo se da se krsti odmah po rođenju, jer bi bio veliki grijeh, ne samo za roditelje već i za čitavo bratstvo, da ono umre nekršteno.31 Zato su ponegdje dijete stavljali u tzv. „mali krst", a taj čin se mogao obaviti i bez sveštenika, pa bi roditelji ili ko drugi polivali vodu po djetetu, izgovarajući: „Krščajet sja rab Božji (ime) vo imja Oca i Sina i Svjatago Duha!Amin!"32
Prvo dijete je obično krstio vjenčani kum, mada je to mogla biti i neka druga osoba, kojoj je kumstvo unaprijed obećano. Kao što je poznato, institucija kumstva se mnogo poštovala i uvažavala, a kumstvo je predstavljalo „najsvetiji hrišćanski vez".

29 Isto, 144, 145.
30 Ova vrsta kumstva se mogla ostvariti samo u slučaju da je prolaznik iste vjere, kao što su nalagala crkvena pravila, a u
slučaju da je različite vjeroispovijesti, prolaznik je mogao biti tzv. šišani kum.
31 Nekrštena djeca se nijesu sahranjivala na groblju, već u dvorištu, ispod nekog drveta.
32 T. Đorđević, nav. djelo, 191, 192.

Krštenje je vršio sveštenik u crkvi ili, ako u blizini nije bilo crkve, kod kuće domaćina i to uvijek ujutro, dok raste dan, da bi dijete napredovalo i raslo.Tom prilikom kum bi nabavio svijeće i platno na koje je pop spuštao dijete pri krštenju. Od tog platna se ponegdje šila prva košulja za dijete. Nakon obreda krštenja, priređivala se gozba za rodbinu i prijatelje, koja je bila bogata onoliko koliko su to to dozvoljavale materijalne mogućnosti porodice, a prisutni su darivali dijete, najčešće novcem. Majka je za uzvrat darivala goste sa po nekom sitnicom, nastojeći da bolji poklon da kumu, najčešće čarape i košulju.
Prilikom krštenja se davalo ime djetetu, a kako se kum, koji je najčešće i davao ime, držao tradicije, dijete je dobijalo ime nekog pretka, najčešće đeda ili babe, strica ili tetke. Ako je dijete rođeno uoči nekog sveca onda mu se ime «samo davalo» po tom svecu (Jovan, Jovana; Petar, Petrana; Vasilije, Vasiljka; Đorđe, Đorđina).
U specifičnim situacijama, ako su djeca umirala, ili su se rađala samo ženska djeca, kum se mijenjao ili se pribjegavalo već pomenutom «kumstvu od nevolje». Tako su su se djeci davala imena izvedena od glagola stati - muška: Stanko, Stojan, Stanoje, Staniša, a ženska - Stanka, Stojanka, Stanica, Stana kako bi se zaustavilo umiranje djece ili rađanje samo ženske djece. Da bi djeca ostala u životu, često su dobijala na krštenju simbolična imena: Živko, Živka, Živan ili Živana. Ako bi se dijete rodilo poslije dugo vremena, obično mu se davalo neko od imena: Rade, Radovan, Radoje, Milan, Miloš, Milun ili, Milojka, Milisava, Milica, Radojka, Radna itd. U Crnoj Gori je veoma često ime Vuk, koje se đaje djetetu da bi bilo zaštićeno od vještica, jer one «na vuka ne smiju udariti».



Kod svih naroda prisutno je vjerovanje da ime čini važan dio čovjeka i da je ono u izvjesnom smislu njegov duplikat (ekvivalent), što znači da se i preko imena može nekom nauditi. S toga se djeci daju nadimci da bi se prikrilo njihovo pravo ime, da ga ne bi saznali neprijatelji i tako dobili mogućnost da naškode djetetu. U Crnoj Gori se, po kazivanju V. Karadžića, veoma često djetetu pored krštenog imena daje i nadimak, koji pravo ime sasvim istisne iz upotrebe. Nije bilo rijetko da se nadimci daju prema naravi djeteta, pa bi nadimak Šuto dali djetetu kojemu za dugo ne raste kosa, Žutko ili Žuja djetetu svijetle kose, Mrgud namrštenom djetetu i sl. Ovi nadimci su se najčešće davali iz milošte, mada se pravi razlog njihovog postanka može tražiti u nekim drugim okvirima i religijskim shvatanjima našeg naroda, a najviše u praznovjerju. „Pričaju da vještica ne može djetetu nauditi ako mu imena ne zna; zato se u našim krajevima mnogi zovu nadimcima do smrti".33 Često su se djeci davali ružni nadimci, kao što su Grdonja, Gruban, Mrkša i druga, s namjerom da se odagna interesovanje nečistih sila. Nadimak je zapravo, jedan od primjera eufemizma, kojih u našem narodu ima mnogo, a tu spadaju i druge kategorije riječi kao „nepomenica" za zmiju, „rogulja ili štriga" za vješticu i sl. jer postoji vjerovanje da zlo ne treba pominjati pravim imenom, jer se može prizvati: „Ne zovi zlo, jer samo može doći".34 Pored vjenčanog i krštenog kumstva postoji i tzv. šišano kumstvo, vezano za prvo šišanje djeteta, koje se u Crnoj Gori najčešće zove strig. Strižba se obavlja kad dijete napuni godinu dana, a prije toga se djetetu nije nikako sjekla kosa, sem pri krštenju što bi odsjekao sveštenik.

33 Godišnjica Nikole Čupića, knj. XXXV, Beograd 1923, 159.
34 lsto, 152-164.

Roditelji su obično pozivali krštenog kuma da ošiša dijete. On bi djetetu otkinuo „unakrsno" manje pramenove kose sa tjemena, iznad ušiju i sa potiljka. Otkinuti pramenovi su se čuvali u kući, a ostatak kose je šišala majka. Ako je dijete bolešljivo, kao i u pomenutom slučaju umiranja djece, iznijeli bi ga na raskršće pa, "ko prvi naiđe, bilo to muškarac ili žena, musliman ili kršćanin, pa da je i crni Ciganin, bude mu šišani kum, ne bi li bolest sa djeteta pala kao što će kosa pasti kad se ostriže".35
Kao što je naprijed pomenuto, postojao je niz radnji koje u toku graviditeta, porođaja perioda babina „valja" i „ne valja" činjeti. Učešće u tim radnjama uzimali su, kako trudnica i dijete, tako i čitava porodica, pa šira zajednica. Prema široko rasprostranjenom shvatanju, trudna žena je trebalo da izbjegava određene kategoriji ljudi (bolesne, hendikepirane i ružne ljude kao i prisustvo u blizini mrtvaca), određeene vrste životinja (zeca, zmiju, žabu), određen vrstu hrane (zečje meso, meso „načetih životinja), pojedine predmete (sjekiru, motiku, lanac, konop), kao i pojedina mjest koja mogu biti opasna, jer se na njim skupljaju vještice, duše umrlih i drug natprirodna bića (groblja, raskršća, gumna). U običajnoj praksi našeg naroda posto jasni tragovi animističkih shvatanja, iz koj je nastao cijeli sistem zabrana i radnji koje se odnosi na trudnicu i dijete. U skladu s takvom slikom svijeta stoji i predstava mističnoj povezanosti nekog objekta njegovih djelova, čak i kada oni ne čine više cjelinu, jer taj dio zadržava svojstva koja imao u cjelini. Tako se pupčana vrpca, posteljica, čak i ime djeteta zamišljaju kao njegov ekvivalent. Pojedine zabrane su danas velikim dijelom izobičajene, mada njihove tragove nalazimo i u današnje vrijeme, gdje one egzistiraju po obrascu „valja se" ili „ne valja se" Nekad se pribjegavalo ispravljanju „nenormalnosti" na dječjem tijelu. Ovaj običaj je nastao iz čisto estetskih shvatanja našeg naroda o lijepom. Tako se, na primjer, smatralo da samo okrugla glava lijepa. Smatralo se da je, ako se dijete rodilo sa duguljastom lobanjom to zato što je majka za vrijeme trudnoće tkala ili se mnogo utezala. U Vasojevićima, Kučima, Kolašinu, Bijelom Polju itd, smatra se da je ljepša okrugla glava, a ako se dijete rodi sa duguljastom glavom ne dozvoljavaju da takva ostane јеr je duguljasta glava ružna, pa je zato žene „ugađaju".

35 T. Đorđević, navedeno djelo, 213.

Prvih petnaest dana, pomoću dvije duge platnene trake djetetu se utegne lobanja preko brade i preko čela, ali tako da se tjeme jako stegne.36 Isto tako, krpama su se djetetu utezale noge da ne bi bile krive, stezale uši da ne bi bile klempave i prstima stiskao nosić da ne bi bio širok. Običaj utezanja djeteta, na duhovit način, opisao je A. Jovićević: „Dijete je od grla do vrha nogu stegnuto i pritegnuto; ne može nikud mrdnuti, ni mahati rukom ili nogom; ono je kao pri štici privezano. Neke majke tako obmotaju i utegnu noge djetetu, da bi čovjek rekao, e je to jedna noga".37 Njegova preporuka je da majke više paze na higijenu djece, jer ona „većinom idu obrljana, neumivna, neočešljana, zabrčkana lica, slinava i kaljava".38 Inače, u ranija vremena se higijeni, sem u varošima, nije pridavao veliki značaj. Čistoća se smatrala sporednim faktorom zdravlja i nije se dovodila u vezu sa pojedinim bolestima, do kojih je dolazilo usled nehigijenskih uslova držanja djeteta (vaške, strup, osipi, gliste).
Postoji niz vjerovanja i običaja, vezanih za dijete nešto starijeg uzrasta, koji su u osnovi praznovjernog karaktera.

• Onaj ko opazi prvi zub koji je nikao djetetu, dužan je pokloniti bijelu košuljicu ili čarape, da bi i zubi bili bijeli.
• Kad se pojavi prvi zub valja ga dotaći dinarom da bi bili zdravi ili ih „pljusnuti vodom".39
• Kad djetetu ispane prvi zub, namijeni se ptici i baci se preko kuće govoreći: „Ja tebi od kosti, a ti meni od gvožđa".40
• Ne valja brojiti zube djetetu u nicanju, jer neće dugo ostati na svom mjestu.
• Na Cvijeti valja da se djeca umiju vodom u kojoj je prethodnog dana potopljeno različito poljsko cvijeće, da bi bila zdrava i lijepa.
• „Na Cvijeti i Đurđevdan ujutro valja da majka udara dijete, dok još leži u krevetu, zelenom dubovom grančicom, da bi bilo zdravo".41
• „Kad dijete napuni godinu dana, opašu ga likom da bi bolje raslo".42
• Dijete ne smije da broji zvijezde jer će mu izlaziti bradavice po tijelu.
• Ne valja dijete udarati metlom jer neće rasti, a ako se to uradi na metlu valja pljunuti.
• Dijete ne valja mjeriti zbog napretka.
• Ne valja ućutkivati dijete kad plače, jer bi moglo da zanijemi.
• „Da bi dijete progovorilo na vrijeme, treba kovač da ga triput udari u vrat".43

Interesantan običaj u zabilježio je V. Vrčević: U Boki Kotorskoj, ako dijete u uobičajeno vrijeme ne progovori, njegova majka, kad čuje uskršnja zvona, stavi dijete u jednu vreću i s njom tri puta kruži oko kuće. Neko od ukućana treba da ide za njom i mora je više puta pitati što to nosi u vreći, na što bi majka svaki put odgovarala da nosi vreću riječi.

36 Т. Đorđević, navedeno djelo, 97.
37 A. Jovićević, Domaće njegovanje i vaspitanje djece u Crnoj Gori, 27.
38 A. Jovićević, nav. djelo, 23.
39 S. Dučić, Život i običaji plemena Kuča, CID, Podgorica 2002, 326-330.
40 J. Vukmanović, Crmnica, 363.
41 J. Vukmanović, Paštrovići, 363.
42 J. Vukmanović, Crmnica, Beograd 1988, 263.
43 Isto, 264.

Potom bi na kućnom pragu odriješila vreću, izvadila dijete i rekla: „Mučanje nek stoji u vreći, a tebi u jezik riječi!".
Pomenute radnje su u suštini magijskog karaktera, pa se magija može shvatiti kao specijalna tehnika kojom čovjek nastoji da utiče na svijet natprirodnih sila i bića. Vjerovanja u zle oči, vještice i uroke koji se javljaju kao rezultat njihovog negativnog djelovanja, su veoma raširena u svim krajevima Crne Gore, a mnoga od njih nijesu ni do danas u potpunosti iskorijenjena.




Vjerovanje u zle oči je bilo veoma rašireno, kod svih etničkih i konfesionalnih grupa koje naseljavaju prostor današnje Crne Gore. Po narodnom vjerovanju zle oči mogu imati i muškarci i žene, mada često, oni ne moraju ni biti svjesni toga. Ipak, smatra se da je mnogo više žena sa zlim očima, i da one svojim pogledom mogu napakostiti i nanijeti zlo svakom živom biću, a naročito djeci. Zavist i zloba su najčešći povod uroka. Takve osobe se pretvaraju da se nečemu dive ili nešto hvale, a zapravo, u sebi žele loše, pa tu svoju želju iskazuju zlim pogledom ili neiskrenim riječima i tako dolazi do uroka. "Više je ljudi otišlo pod zemlju od uroka, nego od svih drugih bolesti".44 Međutim, ne mora da neko bude zloban pa da ima urokljive oči ili riječi, jer u svakoj riječi hvale i divljenja i u svakom pogledu, se krije moć uroka. S obzirom na to koliko je ovo vjerovanje ukorijenjeno u našem narodu, ne čudi činjenica da je i danas u Crnoj Gori uobičajeno da se kucne u drvo ili kamen i kaže: "Da zlo ne čuje", "Ne bilo urok" ili "Mašala". Ovo se praktikuje kada se nešto ili neko hvali, da ne bi riječima izazvali suprotni efekat i da se ne bi desilo što rđavo. Već je pomenuto da je novorođenče veoma nezaštićeno i time podlžno činima i uticajima zlih sila, naročito vještica. Opšte je mišljenje u Crnoj Gori da su vještice «zle duše»; to su žene koje čine mnogo zla, unose svađu u porodici, izazivaju nesreće, bolesti i smrt. Rađaju se u crvenoj košuljici, a po vjerovanju u narodu, hrane se krvlju, uglavnom od rodbine i bliskih. Zato je u narodu poznata izreka „Kud će vještica nego na svoj rod".45 Vjeruje se da se vještica rađa u krvavoj košulji koju joj majka uništava, jer se rđavo gleda na takvo dijete. U snu može da muči drugoga i čak da ga umori. Ova vrsta vještica je poznata u mnogim našim krajevima kao „mora".

44 M. Milićević, Srpski etnografski zbornik, knj. I, 295.
45 P. Rovinski, nav. djelo, 347.

Kad bi neko dijete naprečac umrlo govorilo se da ga je udavila „vještica".46 Da bi se dijete zaštitilo i da ga mora ne bi napadala stavljalo se ispod uzglavlja neko sječivo ili drugi metalni predmet.
Postojale su, a u izvjesnoj mjeri još uvijek postoje, određene preventivne radnje koje su se preduzimale zbog zaštite djece. Najčešća sredstva i radnje kojima se štiti od vještica, zlih očiju i uroka su: tisovo drvo, bijeli luk, određenene trave, gvožđe, mrčenje, razne amajlije i zapisi, gašenje ugljevlja itd.
Tisovo drvo ima posebna magična svojstva, naročito ako ga na Badnje veče pa do zore čuvaju i dvore među sobom tri lica. Takva tisovina suzbija i štiti od zlih očiju, čini i uroka, pa od nje mnogi nose krstić oko vrata ili komadić drveta uz sebe.
Bijeli luk je takođe veoma moćno sredstvo protiv čini i uroka i često se stavlja u amajlije i nosi sa sobom. Majke su stavijale bijeli luk djeci u odjeću ili su ih njime mazale.
Veoma hvaljeno sredstvo protiv uroka je i crvenkasta trava nazvana „zečije srce", za koju se kaže „da su je vještice izbljuvale".47
Gvožđe, odnosno predmeti od gvožđa, često su služili kao zaštita od zlih sila, pa su se oštri gvozdeni predmeti stavljali djeci ispod uzglavlja, ili u njihovoj neposrednoj blizini. Predmeti kao što su nož, makaze, klin, kosijer, sjekira i sl. vjerovatno su se stavljali iz ubjeđenja da će se na oštre predmete vještice nabosti.
Jedan od načina zaštite od zlih očiju je i skretanje pogleda, koji bi mogli da naude, na neki neobičan predmet, znak ili boju.
Ponegdje se djeci oblačio predmet neki komad odjeće, ili čarape različitih boja- jedna bijela, a druga crna ili crvena. Kako se vjeruje, crvena boja je dobro sredstvo protiv uroka, a jedan od najčešćih načina zaštite, koji se i danas primjenjuje u narodu, je vezivanje crvene vrpce djetetu oko ruke ili nošenje nekog odjevnog predmeta u crvenoj boji. S istim ciljem odbijanja zlih pogleda, korišćena je i crna boja. U Kučima majke omrče svoje dijete garom od kotla po čelu, u Grblju po nosu, a u Risnu „valja omrčit dijete unakrst, (to jest na čelo, obraze i bradu), pak mu ne mogu nauditi ni zle duše niti se može ureći".48
Od uroka se štiti i pljuvanjem (najčešće tri puta preko ramena), češanjem po stražnjem dijelu tijela ili izgovaranjem pojedinih zaštitnih riječi (ne bilo urok, mašala i sl.). Ponekad se djetetu upućuje i neka ružna riječ, da se ne bi nehotice ureklo, pa mu se govori: gade, grdo, magare i sl. U Zeti „kad neko vidi lijepo i zdravo dijete ne smije da se zadivi i riječima izrazi svoje osjećaje, već treba da mu kaže: Kakav je magarčić (prasić ili slično), ne bilo mu uroka!"49
Amajlije (hamajlije) se smatraju najjačom zaštitiom protiv uroka. To su predmeti za koje se vjeruje da imaju magične moći „da sami sobom, bez prestanka uništavaju zle uticaje, kao što su uticaji zlih očiju, zlih duhova, mađičkih radnji i drugih zala koja mogu postići ljude, životinje, biljke, predmete i rad".50 Amajlije se mogu nositi na različite načine: okačene oko vrata, ušivene na kapu ili u odjeću, zatvorene u kesicama ili kutijicama.

46 J. Vukmanović, Crmnica,270.
47 Stevan Dučić, Pleme Kuči, CID, Podgorica 1988, 311.
48 T. Đorđević, nav. djelo, 147.
49 T. Đorđević, nav. djelo, 153.
50 T. Đorđević, nav. djelo, 154.

Kako smatra Đorđević, naše amajlije se mogu podijeliti u narodne, hrišćanske i islamske,51 a često su se one upotrebljavale kombinovano (tzv. kombinovane amajlije).52 Amajlije mogu biti različite: komadić tisovine, ispaljeno puščano zrno, vučji zub, papak ili komadić kože, zečija šapa, razne ljekovite travke i sl. „Mnoge majke prišivaju đeci na kapu ili na jednoj strani prsa vučji papak, zub ili komadić vučje kože".53 Ipak, i pored svih preventivnih radnji koje su se preduzimale, ponekad je dolazilo do uroka.
Jedan od načina liječenja od uroka je bacanje ugljevlja. Rašireno je vjerovanje da „dijete koje je urečeno počne blijedjeti, niti jede, niti spava, a ako i malo zaspi sve se u snu breca i uz vrisak i plač se budi".54 Da bi se izliječilo dijete, za koje se smatra da je pod urokom, koristila se pomoć određenih žena, koje bi gasile ugljevlje u vodi. Žena bi spuštala po jedan ugljen u vodu i namjenjivala ga osumnjičenoj ženi, pa kod čijeg imena ugljen potone, smatra se da je ta žena urekla dijete. Da bi se ono od uroka uspješno liječilo, dalo bi mu se da popije malo od te iste vode, a sa ostatkom bi se dijete umilo po glavi, prsima, rukama i nogama. Liječenje od uroka se vršilo i drugim magijskim radnjama: kupanjem, umivanjem, kađenjem i molitvama protiv uroka, koje su čitali sveštenici.55
Po narodnom vjerovanju svako dijete se rađa pod svojom srećnom ili nesrećnom zvijezdom. Kad neko umire njegova zvijezda najprije jače zasjaji, a potom nestane s neba. U našem narodu je i danas rašireno vjerovanje u sudbinu. Po tom principu, sve u životu je, počev od rođenja, pa do smrti, unaprijed određeno i kao takvo nepromjenljivo. Svaki događaj, bio dobar ili loš je suđen: „Suđeno je da...", sve u životu je „sudbina Božja" i „Od sudbine se ne može pobjeći", fraze su koje i danas, gotovo svakodnevno, možemo čuti u našem okruženju.
Rođendan je običaj novijeg datuma. Svake godine, na dan rođenja djeteta, na maloj svečanosti roditelji, rodbina i prijatelji vuku dijete za uši, onoliko puta koliko mu je godina -to se radi da bi dijete raslo i napredovalo. Djetetu se čestita sa: «Srećan rođendan», „Živ-a'bio-la"; „Sto godina napunio-la" i sl. Tom prilikom se sprema torta i kolači i dijete se daruje raznim poklonima.
Pojedine običaje ili njihove rudimente, kao i pojedine praznovjerne radnje, nalazimo i danas u svim životnim djelatnostima: U današnje vrijeme, sačuvan je jedan od najčešćih načina zaštite od uroka: vezivanje crvene vrpce djetetu oko ruke ili noge ili stavljanje tisovine u dječiji krevetac ili odjeću. Svjedoci smo da lijepom i naprednim djetetu, kad želimo da ga pohvalimo, i danas kažemo „mašala" ili „ne bilo mu urok". Običaj je da porodiljina majka kupuje krevetac za prvo novorođenče, dok je u ranija vremena njena obaveza bila da donese kolijevku. Vjerovatno od nakadašnjeg vjerovanja - da ne valja ljuljati praznu kolijevku, danas je nastalo novo- da ne valja voziti prazna dječija kolica.

51 To su razni vjerski zapisi koje pišu sveštena lica i hodže na papiru ili običnoj koži.
52 T. Đorđević, nav. djelo, 155.
53 Stevan Dučić, nav. djelo, 311.
54 T. Đorđević, nav. djelo,156.
55 "U hrišćanskom svijetu izgleda da su zle oči stavljene u red drugih bolesti i kao takve priznate i od strane crkve" -
T. Đorđević, nav. djelo,159.

Običaj pucanja pri rođenju muškog djeteta je u suštini praznovjernog karaktera, jer su se pucnjavom plašili i tjerali zli duhovi koji bi mogli nauditi djetetu i porodilji, dok se danas na taj način uglavnom oglašava radost zbog rođenja muškog djeteta.
Vjerovanja i običaji se ne mogu sagledati kao dvije odvojene koncepcije, već prije kao dvije strane jedinstvenog poimanja svijeta u svijesti našeg naroda. Običaji većinom nastaju upravo iz vjerovanja, odnosno običajne i praznovjerne radnje se pretapaju jedna u drugu, a ponekad se u svojim konkretnim manifestacijama često toliko prožimaju, da je gotovo nemoguće povući preciznu granicu među njima. Iz takvih shvatanja, proizilaze određeni oblici ponašanja kojima ljudi teže da uspostave relaciju sa višim silama, bilo da se ta relacija sastoji u obavljanju ili izbjegavanju određenih aktivnosti. Ono što je bitno u sagledavanju ovih shvatanja je da se ne može zanemariti društvena i kulturna dimenzija, jer i društvo i kultura jednog naroda su otvoreni sistemi koji se mijenjaju i razvijaju. Izmijenjene životne prilike i novi uslovi života dovode do stvaranja nekih novih pravila ponašanja, što je svakako bitan preduslov za nastajanje nekih novih običaja.

Слика
Jaroslav Čermak: Crnogorka
Корисников грб
Aнa
 
Поруке: 4086
Придружен: Пет Нов 11, 2011 6:49 pm

Re: Bilješke o Crnoj Gori

Порукаод Aнa » Сре Јан 11, 2012 9:08 pm

Vuk Karadžić:
GOSTOPRIMSTVO, PIJANSTVO, PRELJUBA KOD CRNOGORACA

Слика

Слика
Последње учитавање од Aнa дана Сре Јан 11, 2012 9:21 pm, учитано 1 пут.
Корисников грб
Aнa
 
Поруке: 4086
Придружен: Пет Нов 11, 2011 6:49 pm

Re: Bilješke o Crnoj Gori

Порукаод Aнa » Сре Јан 11, 2012 9:11 pm

Vuk Karadžić:
TRETMAN KRAĐE U CRNOJ GORI I U SRBIJI

Слика

Слика
Последње учитавање од Aнa дана Сре Јан 11, 2012 9:20 pm, учитано 1 пут.
Корисников грб
Aнa
 
Поруке: 4086
Придружен: Пет Нов 11, 2011 6:49 pm

Re: Bilješke o Crnoj Gori

Порукаод Aнa » Сре Јан 11, 2012 9:13 pm

Vuk Karadžić:
O PSOVANJU, PROSJAČENJU, I O POZAJMLJIVANJU NOVCA U CRNOJ GORI

Слика

Слика
Корисников грб
Aнa
 
Поруке: 4086
Придружен: Пет Нов 11, 2011 6:49 pm

Re: Bilješke o Crnoj Gori

Порукаод Aнa » Сре Јан 11, 2012 9:55 pm

Корисников грб
Aнa
 
Поруке: 4086
Придружен: Пет Нов 11, 2011 6:49 pm

Re: Bilješke o Crnoj Gori

Порукаод Aнa » Чет Јан 12, 2012 10:54 am

CRNOGORSKI OUROBOROS - simbol Zlatnog Peruna

Слика

Слика





...Marta mjeseca 1851. godine, Crnogorski genije Petar II Petrović Njegoš započe razgovor u gradu Napulju sa baronom Karlom Rotsildom (Rothschild) - koji je bio šef trgovačke kuće Rotsild - da li se kuje novac na Cetinju...i na pitanje barona: Zašto ne kujete novce u Crnoj Gori...Njegoš mu reče: Kad bi se moglo od kamenja kovati, ja bih ih odavno počeo kovati...


Fakat je da je čudno i skoro nevjerovatno, da se o Njegoševom planu za kovanje zlatnog novca( ZLATNI PERUN ) - nije znalo sve do 1896.godine... do dana kada je tek slučajno se saznalo... jer dr. Lazo Tomanović u svojoj monografiji o Njegošu daje iza teksta ovaj dodatak:

-Kada je ovaj potonji tabak papira već bijo složen i prelomljen, našla se u biljardi škrinjica sa natpisom: A bordo brig Uredan Sig-r Marko Gopcevich Londra - i u šrkinjici kalup od čelika, po kom je s jedne strane u lavoro(vo)m vijencu izrezan natpis: Zlatni Perun, 2 talira, a iznad natpisa iz stisnute ruke strijele u dva pravca sijevaju; na drugoj strani natpis: Crna Gora 1851 ,a oko natpisa zmija (ouroboros). Radnja je vrlo fina...

Izlazući dalje mišljenje dr.Tomanović, da godina na kalupu svjedoči o tome, da je Njegos-započeo misao o kovanju crnogorskog novca(1851) baveći se u Napulju, đe je opcio sa lordovima ingleskijem i sa baronom Ro(t)sildom i dr. Tomanović dalje nastavlja:- Đe je ovaj kalup napravljen (izrađen), ne znamo,ali znamo da je Marko Gopčević bio bankar u Londonu.


Okolnost, što je ovijem putem kalup bijo poslan a ne preko pošte,tumači nam tajnost, u kojoj Petar II Njegoš držao ovu misao, te o njoj nema niđe traga po pismenim dokumentima.

http://www.blog.hr/print/id/1629535162/ ... novca.html
Корисников грб
Aнa
 
Поруке: 4086
Придружен: Пет Нов 11, 2011 6:49 pm

Re: Bilješke o Crnoj Gori

Порукаод Aнa » Чет Јан 12, 2012 11:44 am

Nađena figura stara 5.000 godina

Novosti.rs

Još jedno izuzetno značajno otkriće iz doba eneolita na lokalitetu Torine kod Berana. Stručnjaci Polimskog muzeja otkrili figurinu iz perioda 3000. godine pre nove ere



BERANE - U Radmancima, na lokalitetu Torine, najvrednijem i najbogatijem arheološkom nalazištu u Crnoj Gori, iz doba eneolita, usledilo je novo, frapantno otkriće. Stručnjaci iz Polimskog muzeja u Beranama, odakle su Torine udaljene dvadesetak kilometara, izvadili su figurinu žene staru više od 5.000 godina!

- Figurina, karakteristične petougaone glave, sa realistično prikazanim torzom i svim ženskim atributima, neprocenjive je vrednosti. Njeno vađenje na svetlo dana, u mnogo čemu će promeniti dosadašnja naučna saznanja o kulturnim uticajima iz toga vremena - kaže za „Novosti“ direktor Polimskog muzeja, arheolog Predrag Lutovac, koji je zadovoljan tek završenom fazom istraživanja na lokalitetu iz mlađeg bronzanog doba, između trećeg i drugog milenijuma pre nove ere.

Figurina sa Torine, lokaliteta koji je na udaru vandala koji su pre dve godine probili put preko njega, zbog čega niko nije odgovarao, slična je svojim „drugaricama“ pronađenim na lokalitetima Fafos i Predionica na Kosmetu.


PONESU ZA UKRAS
AKO već nema zlata, da se ne vrate praznih ruku, mnogi su sa ovoga lokaliteta u blizini čuvene Radmanske klisure, stavili u džep pokoji artefakt star i više od 5.000 godina, koji stoji kao uspomena iz zavičaja u mnogim domovima širom Evrope.

- Naša figurina predstavlja nagu ženu. Nema urezanih ukrasa i motiva, kao u slučaju tamošnjih figurina. Ovde su i ranije pronalažene stilizovane figurine, ali ova je po svemu jedinstvena i ubedljivo najstarija. Nastala je u periodu Vinča - Pločnik, odnosno u periodu 3000-3500. godine pre nove ere. Inače, najdublji sloj na Torinama, koje su bile verovatno sezonsko naselje stočara, sa stalnim staništem negde u Polimlju, ili u Skadarskom basenu, baš je iz toga perioda - kaže Lutovac i naglašava da će rezultati istraživanja na Torinama dovesti do „revidiranja“ stavova po kojima mlađe neolitske kulture smenjuje nakovanjska kultura, karakteristična za takozvanu primorsku zonu od Dalmacije do Skadra.

- Torine ukazuju na južnobalkansku grupu koja se od istočne Srbije od Homolja, preko Kosmeta i ovih prostora, pruža do lokaliteta Malić, nedaleko od Skadra. Ova faza istraživanja je pokazala da je Polimlje bilo pored nakovanjske i pod uticajem bubanjsko-humske kontinentalne kulturne grupe. Te dve kulture se na podrčju Berana i Polimlja susreću, prožimaju se i formiraju posebnu kulturu - smatra Lutovac, koji će izuzetno vredan materijal uskoro prezentovati na izložbi u Petnjici, čiji meštani, kao ni mnogi u Beranama i dobrom delu Crne Gore, i ne slute o koliko vrednom svedočanstvu jednog vremena je reč. Oni ma koji nadgledaju lokalitet krišom tragajući za „blagom“, pokazujući da znaju da je reč o nečemu izuzetno vrednom, Lutovac poručuje da ne tražite zlato, jer ga ovde nema.
Корисников грб
Aнa
 
Поруке: 4086
Придружен: Пет Нов 11, 2011 6:49 pm

Re: Bilješke o Crnoj Gori

Порукаод Aнa » Чет Јан 12, 2012 1:12 pm

Корисников грб
Aнa
 
Поруке: 4086
Придружен: Пет Нов 11, 2011 6:49 pm

Re: Bilješke o Crnoj Gori

Порукаод Aнa » Чет Јан 12, 2012 3:12 pm

Misterija "Šudikovskog kvadra"

Milija Pajković

Izvan dvorišta beranskog Muzeja, na zapadnoj strani, na parkingu, leži kamena gromada dimenzije 95 puta 88 puta 54 centimetra - Šudikovski kvadar!
Vjekovima je ona ležala na mjestu gdje je docnije izrađena jedna od beranskih svetinja, Manastir Šudikova, poznat po prosvjetiteljskom radu njegovih monaha i svještenika, a udaljen svega 3 kilometra od današnjih Berana!
Daleke 1925. godine iskopan je Kvadar i prenesen u dvorište Manastira Đurđevi stupovi, koji se nalaze nedaleko od grada. Kada je u zgradu nekadašnje prve škole u beranskom kraju useljen Muzej, Kvadar se našao u izložbenom dijelu.
Слика
Kvadar je iskopan 1925. godine na mjestu kasnijeg manastira Šudikova kraj Berana.
Međutim, putešestvije Kvadra se nastavilo i on se, onog trena kada je zgrada Muzeja postala manastirski konak, obreo na sadašnjem mjestu, na domak zgrade Muzeja.
O tome sam pisao u nekim glasilima u Crnoj Gori i upoznao sa stanjem neke ljude iz ovog kraja, koji treba da se pozamisle nad sudbinom Kvadra.
A o Kvadru su pisali i Dušan Vuksan u listu "Lovćenski odjek", i to iste godine kada je pronađen (1925-te), Dragiša Boričić, Ljubiša Stanojević, dr. Ivan Puzić, dr. Vladimir Ćorović, dr. Danilo Barjaktarević, Vučić Guberinić i mnogi drugi.

Prema Vučiću Guberiniću kameni kvadar je ispisan starodrevnim pismom viničicom.
Tumačenje znakova, koji su uklesani veoma vješto, na tri strane Kvadra su različita. Dr. Danilo Barjaktarević ih je pročitao kao "sij jaki i sveti lik hrama Bogorodice", što bi pod uslovom da je tačno, sasvim isključilo veliku starost Kvadra.
Vučić Guberinić, profesor u Beranama, inače dipl. inž. elektrotehnike, u svojem djelu "Bihor i Bileća" dao je veoma smjelo pojašnjenje natpisa i smatra da je ispisano pismom vinčicom!


A na Kvadru piše "um dal umčosti" i "ištem li pokuda" i sve to se može čitati s obje strane!
Dakle, još u vrijeme neolita naši preci su bili pismeni, i ne samo to, nego su znali za zakon i priznavali Sud! S jedne strane Kvadra stajao je optuženi, a s druge Sudija, a da li se to radilo u nekom zatvorenom prostoru, ili na otvorenom može jedino objasniti dalje iskopavanje na prostoru gdje je Kvadar i pronađen.
Sam naziv Šudikova navodi na takvu pomisao, jer šudik jeste sudija, a Šudikova mjesto gdje se sudi.
Bez obzira na sva tumačenja, sasvim je sigurno da su Prasloveni, odnosno Prailiri obitovali na ovim... prostorima...


Zato je i ovo jedan od vidova bitke da se Šudikovski kvadar postavi u središni dio Muzeja, u galeriji, i da naučnici iz vaskolikog svijeta, a uz njih i svi ostali znatiželjnici i, naravno, turisti, pohrle u Berane i uvjere se u tačnost ovih navoda!
A svi mi koji umijemo i možemo pohvatati pokidane konce naše praistorije, na bilo koji način, ali naravno prevashodno na onaj zasnovan na naučnim činjenicama, utemeljen na pravom istraživanju, trebamo svijetu predočiti sva ta saznanja, a ne čekati, kao svih ovih vjekova, da nam nedobronamjerni "istraživači" kroje sudbinu i predstavljaju onako kako to njima odgovara!
Корисников грб
Aнa
 
Поруке: 4086
Придружен: Пет Нов 11, 2011 6:49 pm

Следећа

Повратак на КОРЕНИ СРБА - историја, традиција, култура

Ко је на вези

Корисника прегледа овај форум: Google [Bot] и 11 госта